Crkva Svetog Nikole u selu Gornji Makreš, između Gnjilana i Novog Brda, duboko u šumi i u potpuno albanskom okruženju, čuva uspomenu na nekadašnji život ovdašnjih Srba i svjedoči o živoj vjeri pravoslavnoj kroz razna čuda i isceljenja koja se ovdje dešavaju.
U blizini crkve nalazi se i lijepo uređen izvor ljekovite vode. Srbi iz gnjilanskog kraja kažu da kada se neko umije tom vodom, sve brige, tegobe i tjeskobe, kao i mnoge bolesti, negativna energija i tereti, naprosto nestanu.
Ova crkva poznata je još i kao Stari Sveti Nikola. Od glavnog puta Gnjilane - Novo Brdo, kroz kraj odnedavno poznat kao "Gnjilanski Beverli Hils" zbog velikog broja luksuznih vikendica albanskih gasterbajtera, na dvadesetak minuta pješaka, kroz šumu, stiže se do ove crkve i izvora.
Crkva je ušuškana između dva brda, obrasla visokim stablima šume. Tišina i mir koji ovdje vladaju, stiče se utisak, mogu rukom da se dodirnu. Priča se da su prije nekoliko godina neki Albanci zatvorili put do crkve, te su počele da im se dešavaju ružne stvari. Nakon toga i opomene svetitelja, put ne samo da je otvoren, nego i najvećim dijelom asfaltiran.
Stojanka Stojković (76) iz sela Gornje Kusce kod Gnjilana, priča kako još kao dijete pamti da su Srbi, ali i Albanci, ovu svetinju izuzetno poštovali. Prvi zbog vjere, a drugi iz strahopoštovanja.
- Naši stari su pričali da je ranije ovdje bio manastir, ali da je pod Turcima doživio velika stradanja. Još kao dijete slušala sam, a i bila svjedok na neki način, da ljudi nakon dolaska ovdje, prosto dožive neki preporod, bude im bolje. Mnogi koji nisu imali djecu, dobili su ih nakon što su se ovde molili, neki su ozdravili... Kakogod, svako ko dođe ovdje, osjeti neko olakšanje, bude mu bolje. Ovdje po pomoć dolaze svi, bez obzira na vjeru i naciju, svi koji vjeruju da Sveti Nikola može da im pomogne, a veoma često se dešava da tako i bude - ukazuje Stojanka.
Crkvu Svetog Nikole početkom devedestih, od temelja je obnovio Blagoje Jovanović iz Gornjeg Makreša. Njegov se grob nalazi u njenoj blizini. Oni koji ovdje dolaze i njemu zapale svijeću. Deda Blagoje je prije svoje smrti izrazio želju da ga sahrane nadomak crkve. Tako je i bilo.
Sa desne strane izvora na niskom drveću zavezana je odjeća. Po narodnom vjerovanju u ovom kraju, ako je neko bolestan onda mu se donese dio odjeće i okači na dren kod izvora i on će biti zdrav kao ovo drvo.
Ovaj običaj nema veze sa hrišćanstvom i vjerovatno predstavlja dio paganskog naslijeđa.
Područje Novog Brda i Gnjilana bilo je u srednjem vijeku dosta naseljeno, zbog bogatih nalazišta rude srebra. Danas, ovaj kraj na meti je kopača i tragača za zakopanim blagom. Ni crkva nije pošteđena, te rupa na podu u jednom njenom dijelu, ukazuje da je i ona vjerovatno bila meta onih koji su se upustili u ovakve poduhvate.
Crkva Svetog Nikole se ne zaključava, te u nju može uvijek da se uđe. Ljudi ovde ostavljaju razne darove u znak zahvalnosti prema svetitelju.
Kada se popije vodu sa izvora, stiče se utisak da ovdje zaista ima nečeg nesvakidašnjeg i da to nije tek običan izvor. Osjeti se nevjerovatno rasterećenje, kao da čovjek skine neku ljušturu sa sebe.
Tri svijeće, upaljene za zdravlje, ostaju da polako gore u crkvi Svetog Nikole.
Rana je jesen, te u šumi brzo pada mrak, pa valja doći do glavnog puta, prije nego što padne noć.
Crkva Svetog Nikole, sakrivena u dubokoj šumi, ostaje da svjedoči o Srbima, pravoslavlju i njihovoj državi na ovim prostorima, čekajući neke nove posjetioce.
