ado bi ga, kao one večernje aplauze sa užičkih balkona, u vrijeme kad je smrt na njenom radnom mjestu bila češća pojava nego uobičajeno, podijelila sa kolegama na ravne časti.

No, na nagradi „Dušica Spasić“, koju dodjeljuje Udruženje medicinskih sestara-tehničara KC Srbije „Sestrinstvo“, piše samo njeno ime. Sad joj valja nositi i pravdati zvanje najbolje medicinske sestre u Srbiji. I nosi ga, pravda, kao da je pripravnica, a ne veteranka svog posla. Gledali smo je posvećenu, hitru, lakonogu, kako oblijeće oko pacijenata na Intenzivnoj njezi Opšte bolnice Užice. Svakom je, osim terapije, prinijela i toplu riječ. A ona mnogo, baš mnogo, znači u njenom poslu.

Bila je krhki djevojčurak kome je izgubljena godina na fakultetu raspršila adakemske snove kad je prije 36 godina obukla bijeli mantil. Od tada, kad je u šok sobi francuskim ključem odvrtala ventil na za glavu višim bocama za kiseonik, sve do danas, sa izuzetkom šest mjeseci provedenih na neonatologiji, uvijek je brinula o najtežim pacijentima.

– Ovaj posao se ne uči samo iz knjiga. Bitno je iskustvo, njega stičeš od svojih kolega. Kao što su nekada mene učili stariji, tako ja sada učim mlađe. Mada, niko od sadašnjih pripravnika ne planira da radi na intenzivnoj njezi, kažu rudaski je ovo posao, svi „čekaju papir“ pa da posao potraže na drugom odjeljenju, na manje odgovornom radnom mjestu. Ne priznajem da u zdravstvu takvo postoji, ali istina je da na se na intenzivnoj njezi od jutra do sutra vodi bitka za ljudske živote – pričala je Dragica Milčanović.

Neke druge knjige su je davno zanimale i nije preboljela što ih je tek dopola izučila. Neostvarena joj je želja da postane profesor biologije, iako je stigla do treće godine Prirodno-matematičkog fakulteta u Kragujevcu.

– Kao dijete iz radničke porodice, koju je hranila jedna, očeva plata, poslije izgubljene godine sam se prebacila na vanredno studiranje i zaposlila se kao medicinska sestra. Ipak, posao i studije nisu mogli jedno s drugim pod ruku. Sa velikim žalom sam digla ruke od fakulteta, – sve u trku govorila je Dragica, zabavljena pacijentima i grafikonima monitora respiratora nad njihovim glavama.

Jer, nije intenzivna njega kakva javna služba pa da medicinska sestra ostavi pacijente, navuče prozorče na šalter i ode na pauzu. U prošlu nedjelju je stigla da doručkuje tek u podne. Nebrojeno puta uopšte nije ni imala vremena da jede, a provodila je po osam, deset sati na poslu.

– U doba korone, koju sam preležala i poslije 15 dana karantina se vratila na posao, umjesto dva imali smo jedan slobodan dan od izlaska iz treće smjene. Na korišćenje godišnjih odmora nismo mogli ni da pomislimo. Padali smo s nogu, kuvali se ispod skafandera, žrtvovali se za pacijenta. Za mnoge se, na žalost, nismo izborili, bolest je bila jača od svih lijekova i našeg truda. Imamo 31 respitaror na odjeljenju i bilo je dana kada su svi bili zazuzeti. Bilo, ne ponovilo se – kaže najbolja medicinska sestra u Srbiji.

Kao čigra se razletjela odjeljenjem. Navikla je na nogama od malena. Kroz cijelu osnovnu i srednju medicinsku bila je đak-pješak, tukla po sedam kilometara od rodnog Gaja kod Sevojna do Užica, u povratku još toliko. Kasnije je pješačila i na posao.

– Prilikom odabira smo poštovali kriterijume, te je predložena medicinska sestra svoj radni vijek provela pored bolesnika njegujući ga u Jedinici intenzivne njege, i to 35 godina… I pored dosta godina radnog staža, Dragica i dalje stoji na visini zadatka, sa istim entuzijazmom i vrijednoćom pristupa pacijentu i daje primer svima – navodi se u Dragičinoj kandidaturi za nagradu „Dušica Spasić“ koju je sročila Jelena Pantović, glavna medicinska sestra Zdravstvenog centra Užice.

Njoj i Snežani Starčević, nekadašnjoj glavnoj sestri Intenzivne njege užičke bolnice, Dragica Milčanović duguje najveću zahvalnost što je ponijela zvanje najbolje.

Sjećanja su svježa, ne može se pošast tek tako izbiti iz glave, naročito ne ako joj je svirepoj aktivno svjedočila.

– O težini korone znaju samo naši pacijenti koji su je pregrmjeli i mi koji smo bili uz njih. Meni je, da li zato što sam bila mlađa i što su uslovi rada bili lošiji, teže palo liječenje pacijenata – vojnika tokom rata. Silne smo ranjenike, najviše iz Višegrada, zbrinjavali na našem odjeljenju. Te prostrijelne rane glave, grudnog koša, abdomena, udova, ne mogu se zaboraviti – nastavila je Dragica da obilazi pacijente i uporedo govori o sebi i poslu.

S tim što je svaku priču na temu koja nas zanima prekidala pri prilasku bolesniku. On je preči, najpreči. Njemu se posveti. Nekad je riječ, ona topla ljudska, optimistična, ljekovitija od svakog lijeka i potrebnija od kiseonika. Treba je uvijek imati srpemnu, pravovremeno i iz duše izgovorena može da spase život.

Sve lične probleme, kaže Dragica šta savjetuje mlađim kolegama, medicinska sestra na intenzivnoj njezi moga da ostavi pred vratima odjeljenja. Njen umor, brige, bol, pacijenta na ivici života i smrti ne zanimaju, on traži njenu snagu, spretnost, znanje. Šta on ima s tim što adrenalin strese ruke medicinskoj sestri pa joj prsti puni komadića stakla od ampule koju je u žurbi otvorila da mu spase život. Reanimacije su česte, bitne su sekunde. Puno puta desi se da sestre, dok ljekari ne stignu sa drugih intervencija, moraju da krenu sa procedurom oko pacijenata.

Sredovječni muškarac iz Bajine Bašte nedavno skoro da je bio otpisan. Poslije gubitka šest litara krvi i operacije abdominalne anaurizme, niko nije mogao da mu garantuje ni par sati života. Kad, poslije nekoliko dana na intenzivnoj njezi na nogama je otišao na odjeljenje.

– Cijelo osoblje intenzivne njege pacijent doživi, što i jeste tako, kao posljednju liniju odbrane njihovih života. I to je, kad ga spaseš, najljepši dio našeg posla. Najteže je kad pacijenti umiru, naročito mladi i one koje lično poznajemo. Vežemo se za te ljude. Spasa im nema, a opet moramo da im pružimo riječ ohrabrenja. Ili s njihovim porodicama koje čekaju u hodniku i nadaju se preokretu. U našim očima traže tračak nade za njihove najmilije, a mi im ga damo i kada nade više nema – pričala je Dragica Milčanović, piše Blic.

Ovoga puta podalje od pacijenata i u društvu koleginica. Svakoj od njih pripisala je podjednak dio svoje nagrade.