Plutajući objekti, poznati kao splavovi, postali su sinonim za hedonističku scenu noćnih klubova u glavnom gradu Srbije. Splavovi se polako uklanjaju sa rijeka, a zajedno sa njima nestaju andergraund barovi i nezavisni prostori Beograda, piše britanski "Gardijan“ u segmentu sajta o turizmu.
Već 20 godina, splav "Zapa barka“ nalazi se na Dunavu u centru Beograda. Ljudi koji su krenuli u provod prelazili bi preko uzane daske kako bi ušli na splav, zatim bi plesali uz živu muziku i di-džejeve na drvenim podovima ili bi tu ostajali cijelu noć kako bi vidjeli Sunce koje se izlazi iznad vode. Međutim, u junu 2024. godine snabdijevanje splava električnom energijom je iznenada prekinuto, a barža je odvučena na novu destinaciju daleko od centra grada, piše Gardijan.
Opisujući fenomen zabave na beogradskim splavovima, britanski medij navodi primjer "Zapa barke“, jednog od objekata na vodi koji su građeni na dvije beogradske rijeke, Dunavu i Savi, još od 1960-ih.
Mještani splavove koriste ljeti kao odmarališta na obali rijeke, okupljaju se sa prijateljima na roštilju kada temperature mogu da dostignu 38 stepeni. Porodice kupuju vezove na 99 godina i mogu da renoviraju svoje splavove u okviru određenih parametara.
Otprilike u vrijeme kada se Jugoslavija raspala, ranih 1990-ih, nova vrsta hedonističkog splava je uzela maha, piše Gardijan. Mještani pionirskih vizija privezali su velike splavove i pretvorili ih u ad hok barove i klubove, hraneći se mračnom i nervoznom energijom Beograda. Na nekim je puštana tehno muzika, drugi su replicirali poznate gradske kafane: taverne u stilu pabova u kojima muzičari sviraju "ciganski džez“.
Bendovi romskih trubača okupili bi publiku u gradu koja bi ih pratila ulicama sve do splava gdje bi zabava zaista počela. Najlegendarniji splav bio je "Crni panter“, koji je privukao globalnu pažnju 2008. godine kada je bend "Polis“, poslije koncerta u Beogradskoj areni, svratio da ga pogleda. Požar je kasnije te godine uništio "Crnog pantera“.
Upravo u to vrijeme, navodi Gardijan, ljudi koji su živjeli u blizini rijeke počeli su da se žale da su splavovi počeli da izmiču kontroli: bili su neregulisani, zakoni o licenciranju su bili slabi, zabave su bile divlje i ponekad nasilne. Mnogi ljudi više nisu mogli da vide rijeku i konstantna buka im je smetala da spavaju. I grupe za zaštitu životne sredine žalile su se na štetu koju je rijekama prouzrokovalo loše upravljanje otpadom.
Poziv na regulaciju čuo se 2022. godine, nakon pandemije, a prihvatio ga je gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić, koji je donio mjere za uklanjanje najmanje dvije trećine od 300 splavova koji se nižu uz rijeke u centru grada. Do sada je sklonjeno više od 70, uključujući i 10 velikih splavova-klubova koji su prebačenu na novu, privremenu lokaciju, nekoliko kilometara udaljenu, između mosta na Adi i Gazele. "Zapa barka“ je bio jedan od njih.
Di-džej Marko Milić rekao je da je posećenost ovog ljeta bila dobra, jer su Beograđani hrlili da podrže svoje omiljene splavove uprkos promjeni lokacije. Sada je, međutim, barža prilično mrtva. Milić je nekada vikendima puštao muziku stotinama ljudi, ali je u toploj oktobarskoj subotnjoj noći atmosferu pravio za samo petoro ljudi.
"Predaleko smo tako da nikome više ne može smetati da siđe ovdje dolje“, rekao je Marko.
On vjeruje da će do novog preseljenja - daleko izvan grada - proći dvije godine.
"Zapa“ je imao sreće, uslovno govoreći. Mnogi drugi manji, nezavisni splavovi, kao što je kultni plesni klub "20/44“, odvučeni su 20 kilometara uzvodno do neke vrste groblja splavova gdje su ostavljeni da trunu ili budu opljačkani.
Beograd je podijeljen oko uklanjanja splavova. Milica Jovanović jedna je od brojnih Beograđana koji su duboko pogođeni gubitkom kluba 20/44.
"To je bila moja crkva i to se ne može zamijeniti“, rekla je Milica dok je razgledala splav tokom posljednje posjete i dodala da je uklanjanjem splavova "izbrisana cijela društvena scena jedne generacije“.
Gardijan navodi da neki uklanjanje splavova vide kao pozitivnu stvar. Vlasnik tridesetogodišnjeg bara "Brodić“, Bane Susić, kaže da bi poželio mirniji život ako bi ga preselili nizvodno.
"Sada obala izgleda čistije, više kao moderan grad koji funkcioniše, a da sve ove strukture ne guše rijeku“, kaže on.
Neki su u početku podržavali mjere, ali sada žale zbog toga. Maja Đurić je bila zainteresovana za regulaciju iz ekoloških razloga, ali je shvatila da se organska društvena funkcija koju obavljaju mnogi splavovi zamjenjuje sterilnom, blistavom obalom rijeke, koja služi uglavnom eliti.
"Ono čemu svjedočimo je prikradanje komercijalizacije sa vrlo malo transparentnosti i još manje konsultacija sa zajednicom“, istakla je Đurićeva.
Ipak, to je dio šireg trenda da Beograd gubi svoje andergraund barove i nezavisne prostore zbog brzog razvoja. Ova promjena usmjerava ljude nazad na privatne splavove namijenjene provodu sa prijateljima, zaključuje Gardijan.
Umjesto klubova na vodi privatni splavovi za relaksaciju sa porodicom i prijateljima
Velike klubove-splavove možda će zamijeniti mali, privatni prostori na vodi za opuštanje sa bližnjima, piše Gardijan.
Jedan zagovornik života na ličnom splavu je Nikola Tošić, čija porodica već 40 godina posjeduje prelijep drveni splav na mirnoj strani poluostrva Ade Ciganlije, šest i po kilometara od centra Beograda. Područje je okruženo prirodom i udaljeno od urbanog života, iako je na samo 20 minuta autobusom.
Za Tošića, splavovi su mjesto gdje se možete fokusirati na prijatelje i porodicu i nemaju "nikakve veze sa klubovima na vodi koji su se pojavili 1990-ih.“
"Jednostavno dolazimo sa prijateljima da pravimo roštilj, plivamo, da se opustimo poslije posla. Komšije pomažu jedni drugima, svi smo iz različitih sredina, ali svima nam je zajedničko to što imamo splavove. To je život na splavu“, rekao je Tošić.
