Prošlo je godinu dana od masakra u Srbiji u kojem je dječak ubio svoje školske drugare.
Bojana - nestvarna djevojčica, plijenila je svojom dobrotom. Od malena zvijezda vodilja svojoj porodici, osoba kojoj se njen brat najviše divio. Drugarica od povjerenja, za svakoga je uvijek imala riječ utjehe i ohrabrenja.
Ana – karakter, osmijeh, život. Bezbrižna djevojčica puna ljubavi. Hrabra hip-hoperka, dijete koje se prvo penje na drvo ako nekom ode lopta. "Bože, Ana, koliko te volim i koliko sam zahvalna što te imam" – tu rečenicu njena majka joj je često izgovarala.
Sofija - Ona koja je mudra, kako joj i samo ime govori. Osvijetlila bi svaku prostoriju. Posebna, sa zelenim pramenom u kosi, imala je svoj svijet u kojem je bezbrižno odrastala. Plemenita i dobra duša.
Katarina – Kata, mala balerina, čiji je život bio na vrhovima prstiju, ljubimica svojih starijih sestara. Znala je često majci da piše poruke i ostavlja u džepovima. Posljednju je Katina mama pronašla poslije njene smrti. Glasila je: Volim te najviše na svijetu.
Andrija – "maestro, gospodin", obožavan među svojim drugarima i nastavnicima. Umjetnik, pijanista, kompozitor, fotograf, pisac, drugarčina – nema dovoljno epiteta koji bi opisali talenat kojim je "Mali princ" zračio.
Mara – Karatistkinja sa plavim pojasom, zrela, pametna i prava drugarica. Crtala je, vajala, sanjala o tome da upiše Dizajnersku školu. Divna Mara, uvijek poštena, iskrena, nenametljiva, tiha voda koja je brijeg ronila.
Angelina – "Ginče", imala je poseban spoj karaktera i principa. Kada se Angelina pojavi, sve stane, a prostor obasjaju njen osmijeh i vedra, pozitivna energija. Samouvjerena i uporna, umjetnik u duši.
Adriana – Adri ili Anči, mala Francuskinja, Pariz je zamijenila Beogradom. Toliko zrela i odgovorna da su je zvali drugom majkom u porodici. Lagana i lepršava kao leptir, radoznala, vedra, sa osmijehom "uvijek i zauvijek".
Еma – vesela, domišljata, pravi mali borac. Razoružavajuće iskrena, vedra, i duhovita. I hrabra, neustrašiva. I to koliko neustrašiva. Еma je pogledala u oči dječaku – ubici, stala ispred njega, suprotstavila se i pokušala da ga zaustavi.
Dragan – čika Dragan – zaštitnik svih đaka. Svakog je znao po imenu, svako dijete volio kao da je jedino u školi. Za svakog je imao toplu riječ, bio je sastavni dio "Ribnikara". Božiji dar svima u porodici. Dobar čovjek, pošten, dostojanstven, pun ljubavi.
Devetoro talentovane, svestrane i dobre djece, dobrih mladih ljudi, imalo je svoje snove, želje, zamisli, nadanja. Ti snovi ostaće zaleđeni u vremenu, jer je njihove živote 3. maja 2023. godine naglo prekinuo njihov vršnjak.
Tada 13-godišnjak, učenik sedmog dva, odlučio je da, umjesto da se priključi času istorije na koji je kasnio, dođe u školu i smrtonosnim hicima zauvijek ugasi iskre u očima devetoro drugara, i školskog čuvara Dragana. Godinu dana kasnije, brojna pitanja i dalje bez odgovora.
Tačno u 8:41, na ulazu u Osnovnu školu "Vladislav Ribnikar", trećeg maja, na Veliki petak se, umjesto zvona, začula sirena. Označila je momenat kada je dječak ubica zapucao na nevine duše.
Tako je počelo obilježavanje godišnjice smrti žrtava masovnog ubistva. Deset plavih stubova za deset žrtava postavljeno je pred vratima škole.
To je podsjetnik na zločin koji nije zauvijek obilježio samo prestonicu Srbije, već i cijelu zemlju i njen narod. Program komemoracije, simbolično nazvan „Buđenje“ nije bio posvećen samo žrtvama masovne pucnjave u "Ribnikaru" već i u Duboni i Malom Orašju.
Uprkos neumornoj kiši, veliki broj građana došao je pred školu da upali svijeću, položi cvijeće i na taj način oda poštu ubijenima. Tišinu u krugu škole parali su jecaji članova porodice. Oni sada rade s Multidisciplinarnim timom koji je oformljen zbog izgradnje Memorijalnog centra. Tim ima više zadataka. Mjesecima su razgovarali s roditeljima i osluškivali njihove želje, iz kojih se izrodilo nekoliko ideja.
U proteklih godinu dana, u u znak sjećanja na ubijenu djecu, organizovane su izložbe, koncerti, modne revije. Hrabri roditelji i porodice žrtava žele da se o njihovim najmilijima priča, da se na zločin i tragediju stalno podsjeća, da se iz njihove smrti izvuku važne pouke kao zalog za budućnost. Mnogi roditelji krenuli su da se bave i humanitarnim, plemenitim radom, radom sa djecom, prevencijom nasilja u školama i na internetu.
Porodice žrtava, i godinu dana nakon 3. maja, pokušavaju da dođu do istine.
Da li smo učinili sve što smo mogli u prevenciji tragedije? Mi kao pojedinci, država i njene institucije ali i sistem u cjelini? I to pitanje nameće se u proteklih godinu dana, i ostavlja pomalo gorak ukus u ustima.
Okretanje glave nikada više ne bi smjelo da bude opcija. Jer, možda nas je baš i to dovelo u situaciju da o njima više ne slušamo u medijima, negdje daleko, već da nam se slučajevi kao što je "Ribnikar" događaju na kućnom pragu.
Opširnije u prilogu iz emisije "Dosije".
