78 dana i noći. Bez prekida. Bez odobrenja Savjeta Bezbjednosti. Poginulo je oko 2000 ljudi, 89 najmlađih. 24.mart bio je najteži porodici Tošović iz Merdara. Na njihovu kuću je pala bomba. Njihova Bojana -najmlađa je žrtva NATO bombardovanja.
"Meni je Bojana mala bila tek prohodala, imala je 11 mjeseci, ali je valjda požurila da prohoda. Tako smo se igrali po dvorištu. To me podsjeća na taj dan, da je bilo sve lepo, a eto desilo se šta se desilo. Uveče su, preko noći, bombardovali selo, porušili sve kuće, meni ubili Bojanu, ubili mi muža. Ja sam bila u sedmom mjesecu trudnoće sa Anđelkom, ćerkom koja sada ima 25 godina", kaže u bolnoj ispovijesti Marija Tošović.
25 godina ima i kako neki nemaju vijesti o najmilijima. Ne zna se tačan broj onih koji su izgubili život.
"Još 78 lica srpske nacionalnosti je na našoj listi nestalih iz perioda 24. mart - 10. jun 1999. godine, a preko 420 lica još kao produžena posljedica NATO agresije, je ono što se desilo posle 10. juna 1999. godine kada je stradalo takođe mnogo ljudi", rekao je Veljko Odalović, direktor Kancelarije za nestale.
Bojan Božić iz Pirota, bio je jedan od više hiljada radio amatera, koji su svoje aparate stavili na raspolaganje sistemu odbrane. Tokom mjeseci postali su "trn u oku" do te mjere- da su ih stranci u depešema koje je kasnije otkrio vikiliks, nazivali "ozbiljnom paravojnom formacijom".
"Mi smo preko nekih uređaja imali mogućnost da slušamo , da presretnemo njihovu komunikaciju da presretnemo radio vezu između pilota, između pilota i operatera u Avaksu. Mogu slobodno reći da smo bili neka alternativa tom vazdušnom osmatranju vazdušnog prostora sa ovog dela Srbije, Jugoslavije. Sve ono što je bilo u preletu, naletu, da li je avion da li je projektil sve ono što smo primijetili, javljalo se", kaže Bojan Božić, Radio klub Pirot.
Šta je sve palo, ni danas se sa sigurnošću ne može reći. u 30 hiljada naleta, procjenjuje se da je palo više od 50 hiljada projektila. Tih dana sjećaju se danas i Gračanici: upravo tamo, na Kosovu i Metohiji naviše su korišćeni projektili sa osiromašenim uranijumom.
"Ono što se ovoj zemlji dogodilo 1999. i dalje postoji kao njen, čini se, najveći problem, a to je problem separatizma u južnoj pokrajini. Još uvijek možete kada prolazite kroz gradove, kada je Beograd u pitanju još uvijek možete da naiđete na ruševine. Tragične su posljedice u kulturi sjećanja. Čitav jedan narod je nakon bombardovanja proteran sa teritorije na kojoj je živio", kaže Milan Gulić, istoričar.
Uništeno je i oštećeno 25.000 stambenih objekata, hiljadu kilometara puteva i pruga, na desetine bolnica, vrtića, škola, spomenika kulture. Mete su bili i mostovi, vojne fabrike, rafinerije, industrijska postrojenja. Korišćena je kasetna municija. Bombardovanje je završeno posle dva i po mjeseca, potpisivanjem Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu 9. juna 1999. Dejstva su prestala dan kasnije.
