Jedino Hitna pomoć ima ekipe osposobljene za transport pacijenata iz jedne bolnice u drugu, iz jednog grada u drugi i ne postoje posebne ekipe za taj posao. Kada dobiju poziv, oblače zaštitna odjela i kreću.
Postoje trijažni centri – Infektivna klinika i Bežanijska kosa. Oni upućuju pacijente tamo gdje ima mjesta.
U početku to su bili Arena, Infektivna klinika, Insitutut za reumatologiju, a u prethodnih desetak Pančevo, Smederevo, Mladenovac, Niš, Niška banja, Sokobanja i Vrnjačka banja.
Kada su pacijenti na kiseoniku, dodaju u Hitnoj pomoći, mora da ide cijela ljekarska ekipa. Uvijek se gleda da to ne bude samo jedan pacijent, nego dva-tri, a kada su sa lakšom kliničkom slikom i po sedmoro.
U takvim situacijama pacijenti čekaju nekoliko sati. Drugačije se ne može, jer, primjera radi, za transport do Vrnjačke Banje i povratak potrebno je i do sedam sati.
- Što se tiče transporta to su lakši pacijenti koji nemaju veće tegobe, ali jednostavno zahtijevaju prevoz, jer možda je sve u redu sa analizama, ali rendgen pokazuje nešto drugo, pa da ne dođe do gušenja - navodi za RTS dr Sergej Pantić, pomoćnik direktora Zavoda za hitnu medicinsku pomoć.
Pojedini pacijenti, ipak, izaberu da ih vozi neko od članova porodice.
U Hitnoj pomoći kažu da za 24 sata u Beogradu obave oko 30 prevoza, a do bolnica u drugim gradovima i do 120, zavisi od dana.
Opreme imaju dovoljno. Međutim, i među zaposlenima ima bolesnih: 30 ljekara, 20 vozača i više od 30 medicinskih tehničara.
