Andrija je u razgovoru za Blic opisao kako su se on i Saša našli u jednoj od najdramatičnijih situacija u životu.

„Kolega i ja smo se vraćali kući iz dnevne smjene, na ulici smo videli gužvu, metež, ljudi su vikali, vrištali, Saša je usporio i spustio prozor i tada smo čuli povike za djetetom, brzo smo istrčali iz automobila“, opisuje Andrija.

U šahtu dubine tri i po metra zatekli su trogodišnjeg dječaka.

„Vidjele su mu se samo noge, patikice“, kaže Andrija i dodaje da nije bilo mnogo vremena za razmišljanje i da je moralo brzo da se reaguje:

Saša je otrčao do automobila, uzeo je sajlu za vuču, njome sam ga vezao i ušao je u šaht.

Upravo je zbog tog nedostatka vremena velika sreća što su se na licu mjesta zatekla baš ova dvojica vatrogasaca.

„Nismo imali vremena da razmišljamo, ali mi smo uigrani, radimo zajedno, zajedno smo u smjeni, već znamo kako funkcionišemo. Odmah smo znali da će on ući u šaht jer je sitniji, lakši, a da sam ja možda fizički nadmoćniji, pa da je bolje da ostanem napolju da ih izvučem“, rekao je i dodao da su mu prolaznici priskočili u pomoć.

Samo spasavanje je, kako kaže, trajalo kratko, oko 40 sekundi, a onda su uslijedili trenuci agonije.

„Kada je iznio dijete vidjeli smo da je ono modro, da su mu vilice ukočene, da se zjenice ne pomjeraju, da ne daje znake života, mislili smo da je borba izgubljena“, kaže, međutim, nisu se predavali, započeli su reanimaciju i povratili dječaka u život:

„Masirali smo mu grudni koš, uradili reanimaciju i dijete je izbacilo vodu i počelo da diše. Ubrzo je došla Hitna pomoć i prevezla ga u bolnicu.“

Trenutak kada je dječak udahnuo opisao je kao jedan od najlepših u životu.

„To je bilo nešto najljepše u životu, kada smo vidjeli da je dijete dobro, kada je njeogva majka prestala da vrišti“, opisuje scenu hrabri mladić i dodaje da su se on i kolega i u toj situaciji sporazumjeli pogledima:

„Pogledali smo se u oči – učinili smo dobro djelo.“

Ovako jednostavno i skromno je Andrija opisao njihovo herojsko djelo, kaže – to je njihov posao.

„Naš posao je takav, navikli smo na stresne situacije i na to da spasavamo ljude, susrećemo se prosto i inače sa tim“, kaže, ali na podsjećanje novinara da ovo ipak nije bilo isto kao kada sa timom odlaze u akciju, gdje imaju svu porebnu opremu i logistiku, a ovdje su bila samo njih dvojica i život djeteta je zavisimo jedino od njih, Andrija konstatuje:

„Tako je, to jeste bilo drugačije, ali iako nije na radnom mjestu, u kakvoj god sitaciji da se nađe, vatrogasac mora da reaguje i da pomogne.“

O tome kako je do nezgode došlo, kaže, ne znaju ništa, jedno o čemu su se poslije raspitivali je stanje mališana.

„Dobro je, izašao je na kućno liječenje i to je najvažnije“, kaže i dodaje da mu roditelje u tom trenutku nisu vidjeli jer je situacija bila previše stresna, a oni su razmišljali samo kako da dječak preživi:

„Majka mu je bila tu, otac je valjda stigao kada se sve završilo, tu je bio metež, došli su ljekari, veliki stres, ništa drugo nismo vidjeli. Znamo samo da je dijete koje smo spasili dječak i da ima tri godine.“

I kada se sve završilo, utisak nije popuštao, kažu, a ovim hrabrim mladićima je možda ipak potrebno još malo vremena da shvate šta su zapravo učinili.

„Svaka čast prolaznicima koji su nam pritrčali u pomoć i priključili se, hvala i svima koji su prepoznali i cijene ovo što smo uradili. Eto, možda možemo da budemo uzor djeci da postanu vatrogasci i da se nađu u situaciji da pomažu ljudima“, zaključuje skromno Andrija.