Aleksandar je završio fakultet, otišao je na kruzer da radi, a kada se vratio u Srbiju, postao je kockar i izgubio je i prijatelje i porodicu.
U Srbiji je sve više zavisnika od kocke.
Suprotno uvreženom mišljenju da je najteža zavisnost od heroina, najveći broj ljudi koji su trenutno na odvikavanju u ustanovama problem ima upravo sa klađenjem.
Aleksandar Radovac je već 15 godina u paklu patološkog kockanja. Živio je u Novom Sadu, završio je fakultet, našao dobar posao i svojevremeno se činilo da ima sve šanse za srećan i bezbrižan život, a onda je počeo da se kocka sa 28 godina, nakon rada na prekookeanskom brodu na kojem je prvi put uživo gledao poker turnire. Tada, kao zaposleni, nije smio da učestvuje, ali se po povratku u Srbiju ponovo susreo sa tim, prvo kroz igricu na internetu, a onda i uživo.
Od tog trenutka, kocka postaje jedino što ga interesuje. Zbog ovog poroka je izgubio oko 400.000 evra, ali još gore od toga, izgubio je 15 godina života koje više niko ne može da mu vrati, izgubio je prijatelje, saradnike, ljubav i porodicu. Više puta je pokušavao da se okane tog zla, dešavalo se da po godinu dana ne uđe u kladionicu, ali je svaki pad poslije toga bio još gori. Pomišljao je da je smrt jedini izlaz.
"Toliko sam bio u nekom beznađu. Ja sam jedan kanap stavio u jaknu, tu su neki likovi, kažem - ako ne dobijem, sad ću da se ubijem, i niko ne reaguje. I ja izgubim. Izlazim iz lokala, mrak na očima, pet-šest ujutru... Izašao zaslijepljen, sviće jutro, hladno, ljudi idu na posao, a ja imam 60 dinara u džepu... izgubljen čovjek potpuno... Idem da nađem neko drvo da se ubijem. Ali, koliko sam bio izgubljen, uđem u autobus u pogrešnom smijeru, dođem do zadnje stanice, vidim, pogriješio sam. Vidim i pekaru pored, skontam da sam gladan, kupim slatku pitu. Meni je ta pita toliko bila lijepa da ti ne možeš da vjeruješ. To je ono koliko je život u stvari lijep, i koliko ti sa tih 60 dinara kad kupiš tu pitu i kad je pojedeš, do podne ćeš biti sit. Plus, razmišljaćeš, lijepa je. Ideš nešto da radiš, živiš normalan život. Ti normalni ljudi nisu svjesni koliko je život lijep", kaže Aleksandar koji je iz Rume, ali godinama živi u Novom Sadu.
Kada je dotakao dno, nije imao za kiriju, nije imao ni za šta, prijatelje više nema obraza da zove, spakovao je nešto odjeće u ranac i sjeo na voz.
"Ja sam isključio telefon i otišao iz grada, i onda sam tako jedno 20 dana išao tamo-vamo vozom. Odem u Suboticu, Batajnicu, Inđiju, Beograd, bio sam beskućnik. I sjećam se, u Subotici se budim na stanici, jer ideš toliko dok ne moraš negdje da zaspiš. Ja sam zaspao na željezničkoj stanici u Subotici, budim se ujutru i, kako otvaram oči, vidiš cipele, ljudi koji prolaze pored tebe. To ti je prva stvar koju vidiš, eto dokle te sve to dovede", kaže Radovac.
On je riješio da se kako zna i umije bori protiv ove pošasti za koju niko ne uviđa koliko je opasna. Tinejdžeri danas, iako su maloljetni, zamole nekog od starijih da uđe u kladionicu i da im uplati tiket. Žene često viđa u posljednje vrijeme da se kockaju, i to u velikom broju.
