Ovako za Blic priča prof. dr Predrag Stevanović, upravnik Klinike za anesteziju i intenzivno liječenje KBC “Dr Dragiša Mišović”, koji je iznio najveći teret jer se u toj klinici liječio najveći broj teških pacijenta iz cijele Srbije tokom epidemije virusa korona.

Više od 900 pacijenata iz cijele Srbije liječeno je u KBC “Dr Dragiša Mišović”, koji je među prvima pretvoren u Covid bolnicu. Najveći dio njih je izliječen i pušten kući. Na intenzivnoj njezi bilo je 211 teško oboljelih pacijenata, a više od polovine njih na mašinama za disanje.

– Veoma brzo su počeli da dolaze teški pacijenti, jer više nije bilo mjesta u ostalim bolnicima, prije svega na Infektivnoj klinici. Veliki broj tih pacijenata još na ulazu u bolnicu morao je biti intubiran i stavljen na respirator. To je počelo od prvog dana i do te mjere je bilo intenzivno da smo u jednom momentu od ukupnog broja pacijenata na respiratoru u cijeloj Srbiji imali 60 odsto njih – kaže prof. dr Stevanović.

U vrijeme kada je u Srbiji bilo ukupno 90 pacijenata na respiratoru, na ovoj klinici je bilo njih 50.

– Te dane neću zaboraviti jer su moje kolege anesteziolozi, koji su iznijeli posao sa najtežim pacijentima, izlazili iz smjena potreseni svime što su doživjeli. Dešavalo se da u sat vremena moramo da intubiramo po deset pacijenata odjednom. A sve se to događa takvom brzinom da ne znate kome prije da pružite pomoć. To su slike koje su na svakog od nas ostavile jak utisak – ističe prof. dr Stevanović.

Najveći izazov

Kako dodaje, nepredvidljivost kliničke slike zahtjeva stalno prisustvo uz pacijenta i spremnost da se odreaguje na najefikasniji način.

– Imali smo sreću što su svi naši pacijenti bili dobro dijagnostikovani. Mislim da smo jedina ustanova koja je svim pacijentima radila skener pluća i takozvani dijagnostički skor, čime smo imali jasan uvid u stanje pacijenta. Međutim, taj oblik bolesti koji uslovljava poremećaj gasova, prije svega kiseonika, toliko je različit kod bolesnika. Brzina kojom se ti poremećaji ispoljavaju i kojom se stanje pacijenata pogoršava je prosto nevjerovatna. Pričate s pacijentom, a u roku od pet minuta stanje mu se drastično pogorša. I kad uradite sve što je u vašoj moći, on kroz pola sata umre – kaže profesor.

Pomoć je pristigla od anesteziologa iz ortopedske bolnice s Banjice, koji su se priključili od druge nedjelje borbe, kao i od kolega iz drugih bolnica i gradova Srbije koji su dolazili na 15 dana.

– Sami ne bismo mogli da izguramo ovako veliki priliv pacijenata. Veliki broj kolega sa kojima radim su bili ili su sada moji učenici i ponosan sam na njih. Mislim da su me prevazišli. Činjenica je da ovaj posao mora da se radi timski, obavljali smo ga u smjenama od po četiri sata jer zaštitna oprema ne dozvoljava da duže provodite u tom prostoru koji je jako kontagiozan zbog velike koncentracije virusa u vazduhu. Osim toga, brzo se zamorite u opremi, nekada ste prinuđeni da trčite sa sprata na sprat, na odeljenje gdje se pacijentu pogoršalo stanje, te morate brzo da ga transportujete u intenzivnu – ukazuje prof. dr Stevanović.

Naglašava da je ovo najveći izazov u njegovoj 35-godišnoj karijeri anesteziologa, kao i da je strah neminovan.

– Ovaj posao je možda teži sada nego u ratnim uslovima, jer nikada nije bio toliki priliv pacijenata. Pritom, borimo se sa nevidljivim neprijateljem i razumem ako se ponekad javi strah. Tada imate potrebu da skinete sve sa sebe i izađete napolje. Morate biti dovoljno svjesni, jer nisu ti strahovi bez osnova. Svi smo mi obični ljudi i znamo da možemo da se zarazimo. Sve moje kolege su osjećale strah, ali to nikada niste mogli da primjetite. Zbog toga tvrdim da su nacionalni junaci i da su ponijeli najveći teret – naglašava prof. dr Stevanović.

Bez slobodnog dana

Čak i sada kada epidemija jenjava u našoj zemlji i kada su u drugim bolnicama po dva pacijenta na respiratoru, na Klinici za anesteziologiju KBC “Dr Dragiša Mišović” je deset takvih pacijenata i oko 30 u jedinici intenzivne njege. Glavna sestra klinike Suzana Zajić ističe da je ponosna na tim anestetičara i sestara koji od početka epidemije rade bez ijednog slobodnog dana. I niko od njih nije pokazao nezadovoljstvo.

– To su ljudi koji imaju djecu kod kuće, bolesne roditelje. Možda su nekada htjeli nešto da traže, ali samo priđu i pitaju da li sam dobro. Mnogi od njih spavaju u bolnici, izolovali su se od porodica i još ih nisu vidjeli. Uvijek je taj strah prisutan i kad ste kod kuće, razmišljate da li ste sve uradili kako treba, da li ste se dovoljno dezinfikovali, da li prići djeci. Kada sam poslije dugo vremena vidjela majku, osjetila sam se kao dijete, razmišljala sam da li da je zagrlim. Naravno da to nisam uradila i zato često ističem da u ovakvoj situaciji kada su sve porodice na okupu, naše porodice ipak nisu. I to je ono što svi željno iščekujemo – iskrena je Suzana.

Dodaje da se ranije nisu susretali sa tako teškim situacijama, jer su njihovi pacijenti prije epidemije uglavnom izlazili izliječeni iz bolnice.

– Raditi u ovakvim uslovima sa najtežim pacijentima, različite životne dobi, nije lako. Mnogi su vrlo brzo iz jedne blage kliničke slike završavali na respiratoru. Najteže nam pada gubitak života, za koje smo se borili i dali sve od sebe. To je teško opisati. Svima će nam to ostati u sjećanju – kaže ona.

S druge strane, kako ističe, raduju se kao djeca kada nekog pacijenta skinu sa mašine.

– Svakako da nam je zaštitna oprema otežavala i shvatili smo da duže od četiri sata ne možemo da izdržimo. Onog trenutka kada uđete u intenzivnu, ne možete ni da pijete vodu, ni da jedete, niti da obavite bilo koju fiziološku opremu. Međutim, kada pacijenta skinemo sa mašine za disanje i kada vidimo da izliječeni odlaze kućama, to je ono što nam daje snagu. Tada zaboravljate i na umor i na rane nastale od nošenja opreme – zaključuje Suzana.

U želji da pomognu pacijentima, anesteziolozi s ove klinike primjenili su proceduru koja je u početku epidemije bila gotovo zabranjena jer nosi veliki rizik od zaraze.

– Traheotomijom smo veliki broj pacijenata skinuli sa mašine za disanje i vratili u normalno disanje. Sa jednim od naših vodećih hirurga doc. dr Dejanom Stojakov osmislili smo na koji način to da izvedemo i smanjimo mogućnost da se zarazimo. I uspjeli smo u tome. Do sada smo uradili seriju od 22 traheotomije i na taj način brže uspjeli da više od polovine takvih pacijenata odvojimo od mašine za disanje. Veći broj takvih procedura urađen je jedino u bolnici u Americi – navodi prof. dr Stevanović.

Osim toga, primjenjivali su različite oblike kiseonične terapije, okretali pacijente na stomak, liječili pacijente sa brojnim pratećim bolestima, obavljali porođaje i liječili trudnice koje su Covid pozitivne.

Strah u očima pacijenata

Nakon 25 dana, koliko je bio priključen na mašinu, pacijent koji je inače književnik, poželio je da iskaže svoja osjećanja na papir.

– On je bio traheotomisan i nakon što se probudio, izvadili smo mu kanilu. Kada je počeo da govori, tražio mi je svesku i olovku, kaže da su mu se vratila sjećanja. Jedva čekam da pročitam njegov doživljaj i kako to izgleda sa druge strane. Taj strah u njihovim očima dok gledaju pored sebe pacijente na kojima primenjujemo najagresivnije metode liječenja. Svjesni su da to može i njima da se dogodi i vide da neki ne mogu da se izliječe – kaže prof. dr Stevanović.