Provela sam mnoge besane noći nakon sna u kojem me moje bebe kroz plač dozivaju "mama", kaže Vida T. i savjetuje mlade žene da je bolje da koriste zaštitu ako ne žele djecu, a ne da poslije žale.
Dugo vremena sam krila od prijatelja i porodice da sam svake godine išla barem na jedan abortus, a ponekada i na dva, počinje svoju ispovijest šezdesetpetogodišnja Vida T.
- Udala sam se na prvoj godini studija i još nisam imala ni diplomu u rukama, a već sam rodila dvoje djece. Bili smo mladi, zaljubljeni i nije nam ništa bilo teško - kaže Vida za Alo! i dodaje da je željela da se zaposli odmah po završetku fakulteta iako je njen suprug mislio da su djeca mala i da je bolje da još neko vrijeme ne radi.
- Mislim da je tu negdje počela ta naša glupa igra. Ja nisam htjela da popustim, zaposlila sam se, sinove smo dali u jaslice i vrtić, a on je koristio svaku priliku da vodimo ljubav. Nije me primoravao, samo je to bilo nekako divlje, osvetnički. On nije htio da koristi kondom, a ja sam se inatila i nisam htjela da koristim kontraceptivna sredstva. Zašto sam tako radila, ne znam ni sama, sad mislim da sam bila glupa, neodgovorna i prema sebi i prema svojoj djeci. Mislim da sam na taj način htjela da ga kažnjavam, da osjeća krivicu što štetim svom zdravlju i ubijam našu djecu. Znam da to zvuči užasno kad se kaže, ali tad nisam bila svjesna šta radim, iako to nije opravdanje - otvorena je Vida.
- Nisam tačno izbrojala, ali do moje 42 godine, kada sam ušla u menopauzu, znači tokom nekih 20 godina, više od 30 puta sam nasilno prekidala trudnoću. Imala sam sreću da sam zdrava, pa nisam imala nekih fizičkih posljedica, ali sam mnoga jutra dočekala budna nakon noćnih mora u kojima su me moja nerođena djeca dozivala kroz plač "mama" - kaže ova žena i dodaje da nikome to ne bi savjetovala, jer je svaki pobačaj odbolovala, i dušom i tijelom.
- Prijateljica kojoj sam se povjerila mi je jednom prilikom rekla da je šokirana tim mojim postupkom i da to ne rade ni najzaostalije žene, da je to grijeh prema ženama koje žarko žele djecu, a ne mogu da ih imaju... Ne mogu da vam kažem da me nije grizla savjest, samo sam sve to gurala u stranu, nisam o tome željela da razmišljam - kaže Vida, i dodaje da zna da to vjerovatno nema veze, ali njen stariji sin i snaha već nekoliko godina pokušavaju da dobiju dijete, ali se to ne događa.
- Glava mi govori da su sve to praznovjerice, ali mi srce šapuće da sam ja kriva za to, da me Bog kažnjava za to što sam ubila moju nerođenu djecu. Svako veče liježem s kajanjem i budim se uplakana, veliki je to teret koji sam sama sebi natovarila nepromišljenoću i zadrtošću - priča Vida sa suzama u očima.