Na društvenim mrežama se pojavilo pismo srpskog pilota, Aleksandra Jovanovića, koji pilotira za jednu stranu kompaniju, u kome je opisao osjećaj kada se našao na nebu iznad Srbije i stupio u kontakt sa kontrolom leta na aerodromu u Beogradu.
Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
"Noćas sam preletio preko moje Srbije. Dvanaestog marta ujutro u 01:03 bio sam tačno iznad Mladenovca. Na visini od 33.000 stopa. Ne možeš da zamisliš kako je lijepa moja Šumadija sa 10.000 m visine. Preko Beograda, Mladenovca, Kragujevca i Niša, prema Sofiji. Letim po svim kontinentima svijeta, ali samo moji srpski gradovi sjaje u noći toplinom koja može moje srce da ugreje. Osjećao sam se veličanstveno. Frekvencija 123.775. Rekao sam: ”Dobro veče vam želim Beograde i puno pozdrava, Cargolux 794, visina 33.000 stopa, kurs ka Beogradu.
Kontrolor je bio zbunjen i nije znao šta da mi kaže. Očekivao je strani avion koji se obraća na engleskom jeziku. Na njegovo iznenađenje to je bio Srbin u Boingu 747-400 koji prvi put u svome životu vidi svoju otadžbinu sa samo svoga srpskog neba.
Moje nebo miriše ljepše nego bilo šta na ovome svijetu. Moje nebo, moja prošlost, prokleta srpska dušo, prokleti živote. Luksemburg – Abudabi, prvi put u mom tridesetdrugom letu prelećem moju malu otadžbinu za 20 minuta, moje korjenove, moje nasljeđe i kulturu, moju ogromnu Srbiju, moju nadu. Kontrolor mi odgovara: "Dobro veče Cargolux 794, ko ste vi gospodine? "Ja mu se predstavljam punim imenom i porijeklom, a on kaže: "Želim ti zemljače da još 30 godina letiš uspješno iznad srpskog neba, živ bio.
Krišom sam plakao u noći da moj kolega ništa ne primjeti. Šta on zna šta je Srbin, srpska duša, ljubav prema napuštenoj zemlji, slomljeno srce siromašne šumadijske duše, koja svoje korjenove nikada ne može da zaboravi i koja nosi vječne bolove u grudima od onoga dana kada je svoje ognjište napustila, prokleti živote. Ovu noć neću nikada zaboraviti.
Moja Srbija, veličanstvena u noći obasjava nebo kao da je pun mjesec, kao da je dan, a ja prepoznajem gradove i sela kao da već po stoti put letim preko svoje koljevke. Ne treba mi dan da bih vidio rijeke, planine, kotline i srpske ravnice.
Osjećam moju Moravu kako pulsira u svom koritu. Vidim Avalu, mirišem Kosmaj, Zlatibor mi se smije u lice, zemljo moja. Srpsko proljeće miriše. Moje srce želi napolje iz grudi.
Nisam bio spreman na ovu eksploziju osjećanja i emocija. Prokleta slovenska duša me muči i ne da mi mira u ovoj noći. Podsjeća me koliko ljubavi je u stanju da akumulira i reprodukuje u onim momentima kada smo ranjivi i slabi.
Ipak sam zbog toga srećan, jer to me razlikuje od ostalih Evropljana. Još uvijek sam u stanju da patim i plačem kada mi je do toga. To je naša snaga.
Mi nismo zbog toga slabi, mi smo žive duše sa svim vrlinama i manama. Mi znamo da nosimo naše bolove i radosti na našem bedru. To nas čini jačim u poređenju sa ostalim svijetom."
