Zorica Panić i Danijela Vujić, majke čije su djeca nastradala u Malom Orašju u bezumnog masakru Uroša Blažića, govore o današnjem suđenju ubici.
U Specijalnom sudu u Beogradu danas je nastavljeno suđenje okrivljenom Urošu Blažiću i njegovom ocu Radiši za masakr u selima Dubona i Malo Orašje. Poslije današnjeg suđenja će, ukoliko sve bude kako je nedavno rekla postupajuća sudija, biti ročište poslije kojeg bi trebalo da budu završne riječi, a zatim i presuda.
"Ja se osjećam kao i svaki put kada je suđenje, ne znam za sebe. Nakljukaš se lijekovima da bi otišao i da bi poslije pretjerao to. A lijekovi ne pomažu" kaže Panić.
Kako Zorica kaže, na groblje svoje djece Kristine i Milana ide dva ili tri puta dnevno.
"Budem prepodne, a onda mislim da to nije bilo dovoljno, pa odem i popodne. Moja Kika nije meni bila samo kćerka, već i drugarica. Bila mi je sve. Čitav dan bih mogla da pričam o njima. Taj dan je predala za dozvolu, uveče je bila ubijena. Ne mogu da prežalim što smo taj dana bili tako malo sa njima" priča Zorica kroz suze.
Kroz suze se prisjeća i posljednjih minuta koje su proveli zajedno
"Uvijek će mi faliti. Prije nego što su izašli bili su u mojoj sobi i nisu planirali uopšte da idu bilo gdje. Svi smo se okupili i ležali pod mojim čupavim ćebetom. Oni su to voljeli, da se tu grlimo, mazimo i igrali smo u troje igricu. Ne ljuti se čovječe, to je bila igrica koju smo igrali zajedno uvijek. Pobijedili su me i smijali smo se i blesavili cijelo veče. Rekla sam im da me ne ostavljaju kada su krenuli u školsko dvorište da se vide sa društvom. Poljubili su me i otišli i nikad se više nisu vratili" kaže Zorica kroz suze.
Molim vas, vratite minđuše moje kćerke!
"Jako mi je bitno da kažem, ne znam sada da li je san ili je moja kćerka rekla, popila sam lijekove i vjerovatno sam zaspala. I u to snu ona meni kaže: "Mama nema mojih minđuša!" Ta scena, prazno dvorište klackalica ide gore-dole... Ja i suprug ustajemo i idemo u školsko da tražimo minđuše, svi su otišli da ih traže. Prošla su dva dana, moju djecu dovoze, a moja kćerka nema te minđuše. Molila sam sve i rekla da mi je jako bitno da mi vrate te minđuše, to mi je jako bitno! Do skoro sam joj pisala poruke" kaže majka Zorica Panić, piše Kurir.
Kaže da im je od tada svaki dan isti.
"I od tada, evo godinu i po dana, naš dan, svaki dan je isti. Svaki dan smo sa drugim roditeljima koji su izgubili svoju djecu. Oni kod nas, mi kod njih. Jedno drugo tešimo, jedno drugo razumijemo, pričamo o našoj djeci, kakva su bila, šta su radili" kaže Zorica.
Ona se prisjetila i momenata kada je svoju djecu zatekla mrtve
"U tom momentu smo bili u tolikom šoku. Ti gledaš i ne vjeruješ! Ne shvataš šta je to! To nisu moja djeca, uopšte ne shvataš. Mi smo bili u bunilu, u šoku. Bio je i tu Radiša, mještani su počeli da viču na njega, jer se saznalo da je njegov sin ubio moju djecu! Cijelu noć nismo znali šta se dešava, sve dok nisam vidjela kako mi djecu stavljaju u crne vreće, kada sam ih ispratila, sve sam gledala, sve sam preživjela" kaže Zorica.
.webp)
