Odlučivši se da se vrati svojim korijenima, Milanova najveća želja bila je da iskusi kako su to živjeli njegovi pradjedovi. Odluku je donio prije tri godine, kada se i preselio u ovo selo koje se nalazi uz samu administrativnu granicu sa Kosovom.

Odlučujući trenutak za preseljenje bio je početak kovida koji ga je natjerao da svoj život promijeni iz korijena.

– Presudan trenutak za preseljenje upravo je bila korona. Ono zatvaranje silno, rekao sam sebi, Milane tebi je najbitnija sloboda. I to je bilo to, želio sam da se vratim ovdje, svojim korijenima, svojoj zemlji, svom imanju, da čuvam svoju šumu, svoju djedovinu – rekao je Milan koji je odlučan u tome da ostane u selu Šatra, u kojoj niko od njegove porodie posljednjih 30 godina nije živio.

Dom pronašao na selu

Od kada se preselio, Milan kaže da se nije pokajao, te da je i pored kuće i stana u Beogradu, u ovom selu je konačno pronašao svoj dom. A kako do prvog asfaltiranog puta putuje oko 45 minuta, kaže da je jedino to ono što bi volio da je drugačije.

– Mogao bih reći da je to jedina stvar koju bih volio da je drugačija u ovoj mojoj životnoj priči. Putujem dosta dugo do puta, ali opet nemam potrebe da idem stalno do grada. Volim i što nema nikog – rekao je Milan.

Ovaj gorštak iz Beograda je uprkos nedostatku vode u ovom selu, uspio sa tri kilometara da dovede vodu.

– Sve sa vodom ima posebnu priču. Moj pradjed i čukundjed su ovde živjeli a nisu imali vodu. Možda je nekom nezamislivo, ali vukli su vodu sa velikih daljina. Onda smo otac i ja odlučili da je sprovedemo. Zanimljivo je da je pradjed u imanet svojoj djeci ostavio samo to, da nekada sprovedu vodu na imanju – rekao je on, smatrajući da je upravo taj poduhvat sa vodom dao život ovom selu.