Nataša Basta-Đorđević, izbjegla iz sela Kurjak, a danas direktorka osnovne škole u Debrcu, rekla je da je najljepše godine provela u malom selu u srcu Like, i da nikada nije vjerovala da će život da joj se promijeni iz korijena.
- Već oko šest ujutru vidjela sam kolonu traktora koji prolaze. Ljudi su svraćali i tražili osvježenje, i jedna žena mi je rekla da jutro nećemo dočekati. "Ustaše su krenule od Gospića, već su pala srpska sela, probijena je prva linija" - prisjetila se Basta-Đorđević.
Dva ili tri dana smo išli samo naprijed, tek poslije nekoliko dana nas je stigao otac, rekla je ona.
- Pješke je pređeno više od 100 kilometara, samo da bi nas našao. Sjećam se i dijela kolone koji su gađali na Petrovačkoj cesti. I dan danas se sjećam mirisa paljevine i pucanja. Naša agonija se nastavila i do Banjaluke, još nekih četiri ili pet dana. Putovanje je trajalo punih 10 dana, do Banatskoj Karađorđeva, jednog seoceta blizu Zrenjanina gde smo primljeni - rekla je Basta-Đorđević.
Istakla je da je zahvalna državi Srbiji koja joj je omogućila da se obrazuje, i da stekne znanje pedagoga.
- Od 2001. godine počela sam da radim kao pedagog u školi, sada sam direktor te iste škole. Imam dijete koje nosi ime po svom stricu, njenom dedi, koji je dao svoj život na kraju, jer je izgubio zdravlje. Od prvog dana je bio na aerodromu Batajnica, gdje je preživio bombardovanje. A bio je i u zatočeništvu na aerodromu Pleso, nismo ni mislili da će se vratiti - rekla je ona.
Dodaje da se bol nikada neće smanjiti, i da pustoš u srcu ništa ne može da nadomjesti.
