Više od 300 ljudi danonoćno pretražuje teren, a u potragu su uključeni i dronovi i psi tragači, ali od Đorđevića ni traga ni glasa. Porodica strahuje da je nesrećni čovjek ubijen, a njegovo tijelo odnijeto negdje i sakriveno.

– Preko 300 ljudi je uključeno u potragu, svi su iscrpljeni, nema mjesta u cijelom kraju koje nisu pregledali, nemoguće je da ga je zemlja progutala, nemoguće. Osmi dan, našlo bi se nešto. Puške nigdje nema, nema čizama, narandžastog kačketa koji je imao na glavi. Pregledane su i napuštene kuće, šumarci, šibljaci, jedan tunel u kraju… Traže i mještani i lovci i Gorska služba, bratanac je sa drugovima snimao teren dronom i – ništa. Ne znamo šta da mislimo, strahujemo da ga je neko ubio pa otjerao negdje njegovo tijelo da prikrije tragove – kaže Snežana Mitić, ćerka nestalog čovjeka.

U nedelju, 9.januara kada je Stodajdin izašao iz kuće, ništa nije nagovještavalo dramu koja će da uslijedi.

– Pošao je u lov, u šumu iznad kuće ali više da se prošeta. Prija mu boravak u šumi I svjež vazduh, jer tada ne koristi pumpicu za astmu. Nije htio da nosi hranu, rekao je mojoj majci: “stavi ti doručak da doručkujemo pa idemo da se ošišaš u Surdulicu, da kupimo namirnice i podignemo penziju”. Znači ništa neuobičajeno. On ponese sendvič kada ostaje duže, sada je planirao samo da napravi krug. Iznad je naš voćnjak, vinograd, jeste šuma, ali je on tu odrastao. I nema ga, nema, nema… Zadnji put ga je neki lovac vidio oko 13, 14 časova. Brat je otišao oko 15 časova da ga traži, oko 23 uveče je došao – ni traga. Poslije su se uključili i drugi mještani i lovci, pucali puškom u vazduh da ih čuje, vodili pse tragače ali bez rezultata. Skroz je misteriozno i nelogično. On nije toliko snažan i jak da može da ode više od 20 kilometara. Odrastao je u tom kraju, maltene je iz dvorišta nestao, priča Snežana. Da stvar bude još misterioznija, Stojadin je u lov pošao sa dva lovačka psa koja je vodio na povocu a koji su se tek sutradan vratili kući – kaže Snežana.

- Prvo je došao jedan, pa drugi pas. Ta jedna crna keruša, od njega se ne odvaja, kako se sada odvojila nije mi jasno. Nešto se desilo. Nemamo šta drugo da mislimo. Moj brat je pokušao da sa psima koji su onjušili njegove stvari pokuša da ga nađe, ali ni to nije uspjelo. Tragovi nikakvi nisu nađeni ni u snijegu. Danas su otišli da pretraže malo jezero u kraju, da provjere da ga neko nije bacio tamo. Moj otac tamo nikada nije išao jer se plašio vode a i veoma je nepristupačno. To je neko vještačko jezero kod Vlaškog dola odakle su navodnjavani nekada voćnjaci, koje stoji sada kao neka bara. Policija je preuzela stvar u svoje ruke – kaže Snežana.

Ona kaže da porodica više nema nadu da je Stojadin živ, ali se nadaju da će naći njegovo tijelo kako bi ga dostojno sahranili.

– Ne znam gdje da mu zapalim sveću – kaže ona.

Nestali čovjek je radio je u “Mačkatici” do penzije, električar je i svi ga znaju u tom kraju.

– Ajde da je loš čovjek pa i da mu se desilo, ali ovako nešto njemu da se desi, pa to nisam mogla ni da sanjam. Njega svi u selu vole, ne što je moj otac, već što je jednom dobra duša, svi plaču. Nema ko nije zaplakao i pošao da ga traži, gledaju šibljake, kuće, šumarke. Sve mogućnosti smo isključili. Ne može da ga nema, jedino da je neko negdje odnio njegovo tijelo. Ne može on da pređe 30, 40 kilometara i po magli. Van pameti smo svi. Strahujemo da nećemo nikad da ga nađemo. Bila sam do crkve jutros, ne znam gdje da mu zapalim svijeću. Za žive ili za mrtve – priča Snežana na ivici suza, prenosi Blic.