Ovi heroji su Miljana (14), Vanja (12) i Radoslav (10) Raičević i Dejan Cmiljanić (12). Kada je vrijeme lijepo, na put od Blata do 11 kilometara udaljene škole u Barama, često ih u "ladi niva" vozi komšija Živan Bradić.

Međutim, kada priroda pokaže svoju ćud, put mališana do Bara pretvara se u pustolovinu.

"Onda idu peške, jedno za drugim, probijaju se prtinom, kroz smetove, preko goleti i kroz šume. Znaju da krenu i u cik zore, treba im, dva-tri sata do škole, u zavisnosti od visine snijega, jačine vjetra. Sa svakim minutom kašnjenja raste i naša zebnja, često pojašem konja i krenem im u susret, a kada ih vidim promrzle, mokre, duša me zaboli", priča Srbislav, otac Raičevića.

Kada dođu iz škole mališani imaju tek toliko slobodnog vremena da se malo ugriju, nešto prezalogaje, poslije čega pomažu ocu i majci u svakodnevnim poslovima.

Jedini izvor prihoda za Raičeviće je stočarstvo.

"Živimo od stoke, prodajemo sir, neko tele ili jagnje. Imamo još jednog sina Miroslava, on je sada u srednjoj školi u Kragujevcu, treba i za njega obezbijediti novac. Borimo se, težak je život u ovom bespuću, ali imamo zlatnu djecu za koju se vrijedi žrtvovati kako bi jednog dana bili vrijedni i čestiti ljudi", ponosna je majka Stojna.

Većim dijelom zime Blato je odsječeno od svijeta i tada je najteže ukoliko se djeca razbole.

"Snalazimo se kako znamo i umijemo. Cijelog života se mučimo, djece mi je najžalije. Volio bih nekako da sagradim kućicu bliže Barama ili Sjenici, da olakšam djeci, da više ne kisnu ili gacaju po snijegu, a i da mi više ne strepimo hoće li im se nešto desiti, hoće li ih napasti kurjaci", zabrinut je Srbislav.

Zabrinutost roditelja, Miljana, Vanja, Radoslav i Dejan ne dijele. Oni sa osmijehom, prepričavaju dogodovštine sa putovanja, smišljajući taktike šta bi radili da nalete na vuka, piše Blic.