Patrijarh Porfirije, još dok je bio đak i samo Prvoslav Perić, ređao je sve petice, o čemu svjedoči i izvod iz njegove knjižice poslije završenog prvog razreda srednje školovanjeole. Razredni starješina ga pamti samo po dobrom, ali i "Glavi ludoj", koju mu je pustio.
Te 1976. godine, kada je upisao srednju školu “22. oktobar” u Žablju, što je tada bilo usmjereno obrazovanje i praktično deveti razred, poslije koga je završio i deseti, a onda otišao na još dvije godine u Gimnaziju “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu, Prle, kako ga svi zovu, bio je vrlo aktivan momak, koji je volio igranke, ali i da ide školu.
Učio je ruski jezik, imao, naravno, i osnove marksizma i socijalističkog samoupravljanja, kao i ekonomsku geografiju među 13 predmeta. Milivoj Ilijin, razredni starješina, koji mu je predavao matematiku, kaže da je Prle bio predsjednik odjeljenjske zajednice, dobar u svemu.
– Nije bio štreber, bio je pažljiv, slušao na času, ali je volio i da se našali. Shećam se poslhednjeg dana desetog razreda, kad su se raspuštali. Dolazim ja sa svjedočanstvima, a svi oni u učionici manje-više na svoji mjestima. A Prle pušta ploču i pjesmu Zdravka Čolića “Glavo luda”. Kažem mu: “Je li to zbog mene?”, a on će meni: “Ne, ne, nije”, i svi prasnuše u smijeh – priča profesor Ilijin.
Miodrag Janjoš, direktor škole “22. oktobar” u Žablju, kaže da je Porfirija upoznao kada je postao direktor i da im se uvijek nađe:
– Za šta god smo mu se obratili da nas posavjetuje, za otvaranje novih profila, vjersku nastavu, uvijek nam se nađe. Dolazio je i na naše svetkovine.
Branislav Mijatović iz Žablja, koji je ta dva razreda bio s Perićem, kaže da se Prleta sjeća kao izuzetno mršavog i dobrog druga. – Bio je previše pametniji od svih nas, ali nikoga nije omalovažavao. Okrene se na času i priča s nekim đakom, a profesor vikne da ponovi šta je on upravo ispričao, misleći da ništa neće znati.
Međutim, Prle ponovi sve od A do Š. Tada uopšte nije izgledalo da će u monahe. Kao i mi mangupi, u pubertetu, volio je druženje, igranke i žive svirke – priča Mijatović i dodaje:
– Jednom nam je iznenada rekao: “E, idem na teologiju”, ali mu niko nije vjerovao. Nikada nas nije zaboravio. Kad mi se rodila kćerka, htio je da mi bude kum, tu u Kovilju. Ali kad je bilo krštenje, morao je u Ukrajinu, pa nam se nije dalo.
