Domovi za stare odavno nisu mjesta gdje ljudi odlaze da provedu ostatak života. Sve više su socio-zdravstvene ustanove u koje odlaze i mlađe osobe. Požar u domu u Barajevu prije dva mjeseca otvorio je Pandorinu kutiju i osvijetlio brojne probleme u ovim ustanovama.
Naime, nakon požara objelodanjeno je kako ovi domovi rade i to od njihove nezakonitosti, smanjenja troškova na uštrb bezbjednosti do nedostatka stručnih radnika koji brinu o korisnicima.
Tokom vanrednih inspekcijskih nadzora od početka godine, rad je zabranjen u 18 od 25 domova koje su kontrolisali inspektori.
Domove za stare mnogi vide kao unosan posao. Nesavesni vlasnici dovijaju se da zaobiđu propise i da sa što manje ulaganja zarade više.
– Slučaj iz Bačke Topole prije neki dan, gdje je vlasnica nelegalnog objekta uhapšena kada je pokrajinska inspekcija socijalne zaštite izašla na teren, uvidjela je da postoji neregistrovani subjekat i, zabranila mu rad. Nakon toga je reagovala policija po nalogu Osnovnog javnog tužilaštva – ističe Slađana Marković iz Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.
Sve više problema, ni licenca nije garancija
Vlasnica jednog licenciranog privatnog doma je, kažu u Ministarstvu, da bi dobila licencu falsifikovala dokumentaciju za protivpožarnu zaštitu.
– Nas je Ministarstvo obavijestilo da oni više nemaju licencu, da je potrebno izmjestiti te korisnike. Naš mobilni tim, zajedno sa još stručnih radnika iz centra, pošto je bilo mnogo korisnika tu, izašao je na teren i mi smo kontaktirali sa srodnicima, smjestili neke ljude koji nisu imali gdje, nije imao ko da ih prihvati. Neki su došli po svoje srodnike i odveli ih svojim kućama. Jedan mali dio je smješten u Gerontološki centar Šabac. Naredbom ministarstva dva korisnika je bilo smješteno na odjeljenje psihijatrije u našoj bolnici – navodi Jelena Božanić iz Centra za socijalni rad u Šapcu.
Nedostatak kadra, njegovateljice iz inostranstva
Gorući problem koji muči i državne ustanove i privatnike jeste nedostatak stručnog kadra. Samo Gerontološkom centru Beograd, koji zbrinjava oko 1.000 korisnika, nedostaje više od 25 njegovateljica i više od 17 servirki.
Jedna njegovateljica sada brine o 60 odsto korisnika, u prosjeku ima 55 godina a prima minimalac.
– Mi moramo uraditi mnogo više da čuvamo te radnike koje imaju, moraće više ljudi da se edukuje za te poslove i da jednostavno budu nagrađeni, ako ne baš onoliko koliko su u inostranstvu, ali da budu nagrađeni više da bi ostali da rade ovdje – kaže Nadežda Satarić iz NVO “Amiti-snaga prijateljstva”.
Za razliku od državnih koji su pod direktnim nadzorom ministarstva, pojedini privatnici problem pokušavaju da riješe zapošljavanjem radnika iz inostranstva.
– U nekim privatnim domovima sam vidjela da je njegovateljski kadar iz inostranstva, iz Nepala. I u bolnicama sam vidjela da su spremačice i čistačice, sada sam skoro bila, strankinje koje ne govore srpski jezik. Ali ajde, ako je čistačica ako i ne zna jezik, manja je potreba, ali ako je njegovateljica ili medicinska sestra, već mora da ima više kontakta i neposrednog govora. To će već biti ozbiljan izazov – ukazuje Satarićeva.
Kontrola i državnih domova
Iz resornog Ministarstva kažu da kontrolišu i domove čiji je osnivač Republika Srbija i da je trenutno Gerontološki centar u Leskovcu predmet inspekcijskog nadzora.
– Broj zaposlenih je nama provjerljiv i u tom smislu standardi su ispunjeni. Mi smo ti koji omogućavaju finansiranje zaposlenih u državnim ustanovama, to znamo svakog mjeseca koji broj ljudi radi i pruža uslugu. Ono što se dešava u privatnim domovima je potpuno drugačija situacija – ističe Slađana Marković.
Problema je napretek. Za redovnije kontrole više od 300 privatnih i državnih ustanova nema ni dovljno inspektora. To koriste oni nesavjesni, tako da, kažu upućeni, ni licenca nije garancija kvaliteta i bezbjednosti.
