"Poštovani građani Srbije, danas 17.februara protivpravno je proglašena lažna država Kosovo na onom delu teritorije Srbije koji se nalazi pod vojnom kontrolom NATO pakta", obratio se građanima tadašnji predsjednik Vlade Srbije Vojislav Koštunica. 

Četrnaest godina je prošlo. Skupština Kosova donijela je 17. februara 2008. godine Deklaraciju o nezavisnosti kojom je Priština jednostrano proglasila odvajanje od Srbije. Skupština Srbije poništila je ovu odluku, ali to nije sprečilo niz međunarodnih priznanja koja su uslijedila.

"Kada  govorimo o progleašenoj nezavisnosti Kosova treba da razmišljamo šire, da je to došlo u jednom geopolitičkom momentu kada je sazreo trenutak da kosovski Albanci vjeruju da mogu naići na podršku, odnosno to se desilo u trenutku dok je američka administracija bila duboko posvećena Iraku i koincidiralo je sa prodajom NIS-a RUsima. i od tog momenta mi imamo kosovizaciju srpske spoljne politike", rekao je za "Dosije" Darko Obradović, politički analitičar.

Četrnaest godina poslije proglašenja nezavisnosti, Kosovo je priznalo oko 100 zemalja. Ipak, tačan broj nije poznat.

Među zemljama Evropske Unije koje nisu priznale Kosovo su Španija, Slovačka, Kipar, Grčka i Rumunija, a kada je riječ o svjetskim silama, to su Rusija, Kina, Brazil i Indija.

Posljednje priznanje Kosova stiglo je iz Izraela koji je početkom prošle godine uspostavio pune diplomatske odnose sa Kosovom, u skladu sa Vašingtonskim sporazumom koji su potpisali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Avdulah Hoti.  Da međunarodno priznanje Prištini ide mnogo sporije, nego što su se te 2008. nadali, govori i primjer Egipta- iako je priznao nezavisnost tzv.Kosova- to priznanje nikada nije aktivirano.

"Što se tiče pitanja Kosova, kao što su i spominjali ranije, jeste došlo do priznanja ali je došlo u posebnim istorijskim uslovima. Nakon revolucije u Egiptu, situacija je promijenjena. Naši odnosi sa Srbijom su mnogo širi i mnogo dublji i mi pridajemo punu važnost našim odnosima sa Srbijom", rekao je predsjednik Predstavničkog doma Egipta Hanafi El Gebalij.

Odnosi sa Srbijom, međunarodnoj zajednici bili su važni, ali još važnije je bilo da Beograd uspostavi dobre odnose sa Prištinom. Medijatori su se mijenjali, a u posljednje vrijeme stanje Srbije i južne pokrajine stavljen je u fokas Vašingtona. Tamošnji sporazam- koji je zapečatio tadašnji američki predsjednik Donald Tramp obavezao je Beograd da neće lobirati za povlačenje priznanja Kosova-isto tako od Prištine je tražio da ne traži članstvo u međunarodnim institucijama. 

"Ovo je zaista istorijski dan. Veoma, veoma važan dan za jedan prelijep dio svijeta. Nakon tragične istorije pune nasilja i godina neuspjelih pregovora, moja administracija je predložila novi način prevazilaženja podjela, koji je fokusiran na otvaranje novih radnih mjesta i ekonomski rast. Dvije zemlje su učinile veliki korak", rekao je sada biši predsjednik SAD Donald Tramp prilikom sastanka sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

Korake koje čine institucije u Prištini da privole Zapad već su poznati: Sponzorstvo i blagonaklonost Zapada, ovjekovječen je u spomenicima Bilu Klintonu, njegovoj supruzi Hilari, pa čak i preminulom sinu aktuelnog predsjednika Džoa BAjdena, Bou Bajdenu koji je tamo službovao jedno vrijeme. I nova američka administracija, naklonjena je Prištini.

"To je jedan sasvim sigurno novi pritisak na Srbiju da se to pitanje riješi i da se riješi u duhu onoga što je predsjednik Bajden najavio odmah poslije preuzimanja dužnosti u onim svojim čestitkama gdje je govorio o međusobnom priznanju, dakle to će biti osnov nove američke strategije i nju će promovisati i novi ambasador u Prištini i novi ambasador u Beogradu Kristofer Hil", rekao je Zoran Milivojević, bivši diplomata.

 "Vlast nije potpisala nijedan dokument koji je pogoršao uslove života Srba na Kosovu, već naprotiv otvoreni su pregovori sa EU, SZ je reprezentativna u obimu koji još nije dosegao nivo ZSO, ali mi vidimo da je najveći trn u oku prištinske administracije upravo prisustvo Srba u institucijama, i da oni na ovakav način geopolitičkog nereda koji još traje na Balkanu, pokušavaju da isprovociraju i da istjeraju Srbe iz institucija i tog sekunda će ići na promjenu ustava, na status kvo i onda se ne zna šta će se desiti sa našim narodom", smatra Darko Obradović, politički analitičar.

Prije Vašingtonskog, o odnosima Beograda i Prištine govorilo se u srcu Evrope. Birselski sporazum, koji je potpisao Ivica Dačić u ime Srbije, nekada je runde pregovora zahtjevao na mjesečnom nivou. Kako godine odlaze to se događa sve rijeđe. Kamen spoticanja, uz brojna neslaganja u brojnim tačkama svakako je Zajednica srpskih opština. Zamišljena kao autonomno tijelo koje bi štitilo interese Srba na Kosovu, ostalo je samo mrtvo slovo na papiru. 

Priština tvrdi da formiranje ZSO nije u duhu Ustava Kosava, a potvrdu u tome su dobili od svog ustavnog suda. Kosovske vlasti odbijaju da realizuju ovaj sporazum jer smatraju da je štetan i da će loše uticati na funkcionalnost zemlje. Za Srbiju i Srbe na Kosovu, on je esencija na kojoj se zasniva svaki budući dogovor u Briselu. 

"Prošlo je više od 3000 i nešto dana, ne znam tačan broj od kad je potpisan Briselski sporazum. Jednu jedinu tačku koju su trebale da provedu privremene institucije u Prištini, a to je ZSO oni nisu sproveli. Mi zadnjih dana vidimo jednu retoriku američkih izaslanika da se to sprovede, ali sa druge strane mislim da nije izvršen ni dovoljan pritisak ni EU pod kojom je potpisan taj sporazum, na same institucije u Prištini i da konačno dođe do formiranja toga. Ono što se sada dešava je da Priština pokušava da zajednicu srpskih opština koja je definisana Briselskim sporazumom da jednostavno svede na neki nivo ovlašćenja mjesne zajednice. Jednostavno žele da to postoji samo na papiru da nema nikakvih ovlašćenja da ne može nikako da utiče na poboljšanje života Srba na KiM", rekao je Ilija Životić, poslanik SNS-a u Skupštini Srbije. 

Jarinje, kao administrativni prelaz otvoren je prije 11 godina. Te 2011, trebalo je da predstavlja žilu kucavicu između Srbije i Kosova. Da to ne ide baš tako dokazuju nerijetke trzavice baš na tom mjesu. Uz administrativni prelaz Brnjak, Jarinje je i prošle godine bilo zatvoreno -zbog spora oko tablica. Nakon višednevnog neodstupanja ni jedne ni druge strane, kompromisno rješenje je pronađeno preko međunarodne zajednice. Srbi su stikerima prekrivali svoje tablice. I to rješenje je privremeno. I to je možda dobro.

"Ono što je dobro sad govorim iz pozicije nekoga ko pokušava da ne bude emotivan po cijeloj stvari, Dobro je što Srbija svoj ekonomski razvoj ne vezuje za neriješeni status kosova i upravo zbog toga uspijeva da postigne ekonomsku bezbjednost, a to je pretpostavka i nacionalne bezbjednosti. I dobro je što Srbija nije stagnirala od tog trenutka, nego naprotiv sve više se razvija. Dok će problem samoproglašene nezavisnosti Kosova i dalje ostati dominantna tema naše spoljnopolitičke orijentacije i poslužiće kao dobra odskočna daska partnerstvima bez suštine, prije svega govorim o Rusiji i Kini", rekao je Darko Obradović, politički analitičar. 

"Nisam pristalica koji zagovara status kvo, ali sam pristallica teze da normalizacija odnosa ne podrazumijeva priznanje, to sa stola sklonitii da odnose treba normalizovati ekonomskim povezivanjem otvaranjem granica", smatra Obradović.

A i ako pređu granicu, sa kosovskim dokumentima ne mogu daleko: ubjedljivo najlošije rangiran pasoš u regionu je putni dokument tzv.Kosova: po snazi dijeli 108.mjesto-baš kao Bangladeš ili Libija. Srbi imaju srpska dokumenta, a nerijetko ista imaju i stanovnici Kosova. Objasnio je to i Ivica Dačić, na statusnoj konferenciji o Kosovu pred Savjetom bezbjednosti UN-a

"Kad smo već kod tih dokumenata, Vljora Čitaku je i dalje državljanin Republike Srbije i upisana je u matičnu knjigu rođenih za područje Priština pod brojem 6194 za 1980. godinu. Gospođa Čitaku mogla je da traži otpust iz državljanstva, ali to nije uradila. Možda će ona sada reći da je to za nju nebitno, ali pošto je tu predstavnik Njemačke, neka objasni to njemu, pošto Njemačka traži od svakog Albanca sa Kosova potvrdu o otpustu iz državljanstva Srbije", rekao je tada Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije.

Doživljavali je kao svoju ili ne: glavna politička pitanja i 14 godina kasnije su: Da li je kosovski problem cijela Srbija- da li postoji Srbija bez Kosova i šta je Kosovo bez Srbije. 

"Mislim da nije dobar put kako radi Kurti u ovom trenutku, on traži sve za ništa, on generalno nije u poziciji da od Srbije zahtijeva bilo šta ultimativno. Vi ste vidjeli da iz SAD sad dolazi stav da oni podržavaju i prihvataju kosovsku nezavisnost, ali vi nemate zahtjev da mora Srbija da uđe za pregovarački stolom sa opcijom priznanja već se govori o normalizaciji odnosa. Ne bi ovo bio ni prvi ni zadnji slučaj koji bi doživio svoje mirno rješenje kroz protok godina, imate slučaj Sjeverne Irske, imate slučaj sa Gibraltarom, dakle postoji mogućnost da sve funkcioniše, ali mislim da u ovom trenutku nije realno da očekujemo dokument kakav je Dejtonski sporazum", smatra Darko Obradović, politički analitičar.

Čini se da je tema integracija još jedna koja pokazuje svu dubinu pravnog beznađa koje je snašlo Srbe na KiM. U državi koju smatraju svojom, oni su građani drugog reda, te će, ukoliko odu sa KiM ili ukoliko se potpuno „integrišu“ u prištinski sistem, imati veća prava.

Takav položaj ima razarajuće posljedice – posljednji primjer je novembarska zabrana Prištine za ulazak na KiM za sve koji nisu vakcinisani, koja će, ukoliko se održi na snazi,trajno onemogućiti kretanje između Centralne Srbije i KiM i odsjeći Kosovo, pa tako i Srbe u njemu od čitavog regiona.