Francuski ambasador se izvinio srpskom predsjedniku zbog „nespretnosti“ protokola koji je predsjednika nepostojeće države smjestio na mjesto značajnije od onog na kome je sjedio predsjednik države koja je u tom ratu izgubila trećinu stanovništva i dala nemerljiv doprinos velikoj pobjedi.
Mada, i sam ambasador je pomalo relativizovao stvar rekavši da je to možda utisak koji je stvorila kamera te da "nije bilo protokolarnog dočeka značajnijeg za Kosovo nego za Srbiju“. Što će reći da jednak tretman treba da imaju predstavnici zemlje koja je najviše iskrvarila u tom nesrećnom ratu, i zemlje koja tada nije ni postojala, a po mišljenju pola sveta — ne postoji ni danas.
Ali ne treba da se ljutimo na francuskog ambasadora. Treba da volimo Francusku onoliko koliko ona voli nas. Ali ne više. I ne manje. Da pamtimo uvijek lađu francusku koja je pokupila iznemogle i gladne srpske vojske i odvela ih tamo daleko, na Krf. Zapamtila im je to Srbija i nikad im neće zaboraviti. I neće moći, jer čak i da nestanu materijalni dokazi, da ne bude spomenika zahvalnosti na Kalemegdanu, da potomci zaborave, pamtiće ih poezija, pjevaće se u pjesmama.
Biće zauvijek onako kako je srpski vojnik, nepismeni seljak, pošto nije umio da odgovori gde se nalazi Francuska, odgovorio:
„Ovdje“, pokazujući na svoje srce.
Mjesta na proslavi su rezervisana za današnje favorite zemlje domaćina. A to svakako nismo mi, makar i sto solunskih frontova probili, makar gonili Njemce sve do Berlina. Pokazano nam je to mnogo puta. Između ostalog i time što su nam saveznici iz Prvog, ali i Drugog rata, uključujući Francusku, svoje „prijateljske“ poruke sipali iz aviona NATO-a. U ogromnim količinama.
I opet, ne treba da se ljutimo, ni da pokrivanjem spomenika zahvalnosti crnim platnom pokrivamo svoju prošlost. Jer ta prošlost je herojska. Pogotovu što smo dug Francuskoj platili krvlju i životima 62 procenta muškog stanovništva, i životima njihove nerođene dece.
A postupci Francuske govore o njoj, a ne o nama.
