Imala sam samo 14 godina kada me nastavnik engleskog jezika, koji je dolazio u našu kuću, fizičkim kontaktom seksualno uznemiravao. To se dešavalo konstantno za vrijeme trajanja školske godine, dok tokom ljetnjeg raspusta nisam bacila njegov broj telefona i ubijedila roditelje da mi ne treba dodatna nastava. Oni nisu ni slutili kroz šta sam sve prošla.
Iako je prošlo više od dvije decenije, glas Aleksandre Šandor iz Beograda podrhtava dok se povjerava "Novostima".
Svaka riječ je vraća na ono šta je preživjela, a što nikome dosad nije govorila. Nije imala snage. Krila je to u sebi i sama se borila sa traumom.
"Još uvijek ga živo pamtim. Zove se Nebojša, bio je fin i uglađen gospodin, vozio je "jugo". Pamtim i do tančina šta je sve radio", priča Aleksandra.
"O tome do sada javno nikad nisam pričala. Najboljoj drugarici sam rekla poslije pet godina, a roditeljima prije mjesec i po. Oni su zgranuti, ne mogu da povjeruju da se tako nešto moglo desiti, a što je najcrnje, oni jedva da se sjećaju tog čovjeka".
Seksualno uznemiravanje koje je trajalo duže vrijeme, ostavilo je velike posljedice u životu do tada vesele i nasmijane tinejdžerke.
"Nastavila sam da budem takva, zato što sam traumu vješto skrivala. Međutim, ona se reflektovala na poremećaj u ishrani, brzo sam oboljela od bulimije, a onda i na nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja", nastavlja naša sagovornica.
"Ogledala se i u lošim partnerskim odnosima, kao neka vrsta gađenja od fizičkog kontakta. Zbog toga su me smatrali hladnom, nezainteresovanom".
Prvo pitanje koje se u ovakvim situacijama nameće je - zašto nikome nije rekla i zašto nije prijavila tog čovjeka.
"To jeste logično pitanje, ali to je momenat kada se svaka žrtva osjeća napadnuto i u njoj se stvara osjećaj krivice. Djevojčica od 14 godina nije dovoljno hrabra i smjela da tako nešto uradi", objašnjava Aleksandra.
"Većina misli da će zaboraviti ono što se desilo. Ali neće. Ti događaji se vraćaju, nekada liče na košmar koji iznova sanjamo. Kada na televiziji čujem da se nešto slično desilo nekoj djevojčici, počinjem da se gušim, da me steže u grudima, da mi se znoje dlanovi. Sve ponovo proživljavam".
"Moja priča nije najgora, ali ako je javno iznesem, mogu da pomognem i djeci i njihovim roditeljima. Zbog toga sam se i obratila jednoj organizaciji kako bismo zajedno uradili nešto više na prevenciji ove pojave", zaključuje Aleksndra.
Aleksandra Šandor danas, sa svojih 35 godina, majka dvoje djece, apeluje na sve roditelje da budno motre na svoju djecu.
"Prve primjetne promjene ponašanja su učestalija i pojačana nervoza kod djeteta, povlačenje u sebe ili opsjednutost sobom, borba sa samopouzdanjem. To su prvi pokazatelji da se djetetu nešto dogodilo", predočava Aleksandra.
"Nažalost, seksualno uznemiravanje je veoma često u sportu, obrazovnim ustanovama i drugim mjestima gdje je naizgled vaše dijete bezbjedno".
