Profesor dr Branimir Nestorović, je pedijatar, pneumolog, alergolog i odnedavno političar. Nosilac je liste "Dr Branimir Nestorović - Mi, glas iz naroda".
Odrastao u Obrenovcu, Nestorović je uvijek rado govorio kako je bio izuzetno nemirno dijete, dok su na njega najviše uticale njegove majka i baka, snažne i slobodoumne žene zbog kojih je, kako u šali kaže, "postao edipovac".
Porijeklo te snažne energije kojom dr Nestorović kreira život postaje jasno kada čujete priču o njegovoj baki koja je iz Like u Obrenovac došla sa zavežljajem na leđima da bi pred Drugi svjetski rat, uz nevjerovatnu volju i upornost, stvorila pravu malu poslovnu imperiju.
Ista ta upornost i riješenost pa i spremnost na žrtvu vodile su je kroz rat kada je trebalo očuvati porodicu i spasavati živote.
Otac dr Nestorovića bio je trgovac i partijski sekretar, kome Partija nikada nije oprostila ženidbu sa lijepom kćerkom fabrikanta.
Disciplina gradi karakter
Iako su ga oduvijek više zanimale društvene nauke, posebno psihologija, upisao je prirodno-matematički smjer u Obrenovačkoj gimnaziji, gdje je i pored ogromne strasti prema muzici i sportu bio najbolji đak. Vojnički sistem koji je gimnazija nametnula svojim đacima ispostavio se kao plodonosan jer su iz tog perioda izašle mnoge uspješne generacije.
"Mnoge stvari koje ti u mladosti smetaju, disciplina koja se nameće ili odluke za koje misliš da te ograničavaju na kraju se ispostave kao dobre jer formiraju čvršći karakter," ispričao je dr Nestorović za "Sensu" prije par godina.
U gimnaziji se bavio sportom i uvijek je zamišljao da će mu životni poziv biti muzika ili psihologija, ali kormilo u odlučivanju o daljem školovanju preuzeo je njegov stariji brat: u Branimirovom odsustvu predao je dokumenta za upis na Medicinski fakultet i tako je on, htio-nehtio, krenuo putem koji je izgleda morao da se desi.
Kako napominje, medicina mu je oduzela muziku i sport, to su žrtve koje je morao da podnese tokom školovanja.
Okružen snažnim, brzim i energičnim ljudima, ni on nije mogao da sazrijeva drugačije.
"Dosta sam svjestan svojih mana, znam da sam težak i pokušavam da ljudima oko sebe olakšam. Zbog svoje energije i prirode imao sam problema jer sam stalno ulazio u sukobe, ali bilo mi je i još uvijek mi je nemoguće da ne ukažem na glupost i besmislenost jer te mane nisu bezazlene", ispričao je.
I u izboru specijalizacije kod dr Nestorovića brat je imao ključnu ulogu, te pedijatrija postaje glavni izbor.
"Kada sam došao na pedijatriju, prvih sedam dana stalno me boljela glava jer ovdje bez prestanka neko plače, uvijek je neko komešanje i buka. Mislio sam da to neću moći da izdržim. Međutim, sada ne mogu da radim sa odraslima. Djeca ne foliraju, ne pokušavaju da ostvare korist i imaju razvijenu empatiju. Sa njima je divno raditi, ona su otvorena i kod njih može da se primijeni empatijski pristup. Zatim, djeca veoma ozbiljno shvataju svoje liječenje: znaju dijagnozu i koju terapiju uzimaju. Često ih potcjenjujemo, a zaista ne bi trebalo to da činimo", rekao je Nestorović.
Kada je mišljenje drugih ljudi prestalo da mu bude važno?
"Prije nekih 15 godina imao sam zdravstveni problem i to iskustvo me potpuno resetovalo. Do tog momenta bio sam bezbrižno uklopljen u sistem koji je sjajna opsena jer nas rasterećuje obaveze da mislimo o sebi. Moj posao mi je okupirao cijeli dan, sticao sam ugled i status, prihvatao ponude koje su mi omogućavale napredovanje. Puštao sam da me ljudi i okolnosti vode. A onda te život baci na početak", ispričao je tada Nestorović i dodao:
"Razbolio sam se i primijetio da su nakon sedam dana ljudi prestali da me zovu, jer su ranije svi uglavnom nešto očekivali od mene. Mali je broj onih koji će vas pozvati da pitaju kako ste i da li vam nešto treba. Prioriteti se u tim situacijama potpuno promijene. Prestaješ da se vezuješ za spoljne oznake uspjeha i statusa. Svaka ustaljenost u životnom kolosijeku udobna je jer ne zahtijeva hrabrost. Ljudima se čini da su bezbjedni u svojoj rutini i ne vole promjene. Cijeli život je zapravo borba protiv smrti: prvo se borimo ne misleći na nju, kasnije pokušavamo da je prevarimo".
"Od tog reseta uveo sam dva pravila: ne provodim vrijeme sa ljudima koji mi ne prijaju, tzv. energetskim vampirima, i ne jurim ništa. Otkada sam prestao da jurim, sve je jednostavno došlo. Djeluje kao da nemam nikakve strahove, ali nije sasvim tako samo imam osjećaj da nije moj trenutak. Čini mi se kao da imam nekoga ko me štiti dok slušam svoju intuiciju.Takođe, rano sam naučio da nisam svemoćan gospodar medicinskog univerzuma, da ja ne krojim tuđe sudbine. Niko nema prava da ikoga otpiše i uskrati mu nadu", dodao je tada.
Šta su za njega bile velike životne lekcije?
"Nažalost, velike životne lekcije uvijek su tragedije, situacije u kojima nešto gubiš. Prvo je to bila smrt oca, hranitelja porodice. Gubitak oca i finansijske sigurnosti donio je, recimo, prvu lekciju mladom čovjeku, a to je da se broj onih koji vas vole znatno redukuje sa pogoršanjem finansijske situacije. Strašna je pouka da u ovom svijetu ljudi bez novca imaju malo prijatelja. Druga velika lekcija je smrt majke. To je na neki način označilo konačan raskid sa djetinjstvom - ostao sam bez nekoga ko me uvijek voli bezuslovno i predano", kaže i nastavlja:
"Gubitak majke za mnoge je izuzetno težak, jer jedino majka za svaki naš postupak može da nađe opravdanje. Treća situacija je rođenje moje kćerke, koja je na ovaj svijet došla sa srčanom manom za koju niko u tom momentu nije znao koliko je ozbiljna. Rodila se u vrijeme najžešćih sankcija i prilike su bile poprilično beznadežne: želiš da izliječiš dijete, ali ne znaš kako i od čega. To je bio izuzetno stresan period, ali se, na sreću, sve završilo dobro".
Dodatan pritisak je nastao kada je ustanovljeno da sin ima jedan oblik autizma.
"Bilo je potrebno mnogo upornosti, rada i snage da se i tom izazovu pronađe srećan ishod. Sve te situacije zahtijevaju nov obrazac ponašanja, redefinisanje prioriteta. Onog trenutka kada se nešto desi, čovjek mora da se prilagodi, adaptacija je neizbježna. Radeći dugo sa pacijentima uočio sam nekoliko obrazaca ponašanja u sličnim situacijama. Mnogi pobjegnu, naročito muškarci koji ženama prepuste brigu o bolesnom djetetu uz konstantno nabacivanje krivice. Druga grupa su oni koji se patološki vezuju za djecu i zapostavljaju sve ostalo. Postaju potpuno slijepi za spoljni svijet. Treća je, čini mi se, i najmanja a to su ljudi koji racionalno prihvate situaciju. Prilagode se i nastoje da izvuku najbolje iz onoga što se dešava. U svakom slučaju, reakcija mora da postoji, ali svaka situacija ima i dobru, i lošu stranu", rekao je dr Nestorović.
"Dok sam bio mlađi, uspjeh je bio ono što se vidi: napredovanje, novac, kola... Međutim, kada čovjek sve to dobije, shvati da tu ne leži zadovoljstvo. Najviše sam sklon da prihvatim definiciju Vladete Jerotića da je pravoslavlje proces usavršavanja sebe. Svi mi imamo isti cilj: da postanemo najbolji što možemo. Uspjeh je da budeš pomiren sa sobom, da radiš ono što voliš i uživaš u tome i da imaš grupu ljudi koji te razumiju i sa kojima možeš da pričaš o onome što voliš", zaključio je doktor Nestorović tada.
