Gorštak Milan iz Beograda ima 31 godinu i živi u Šatri, ali ne svadbarskoj i cirkuskoj, nego onoj topličkoj - u selu Šatra, lijepom, ali zapuštenom mjestu.
Milan Vasiljević je, naime, prije tri godine odlučio da napusti Beograd i preseli se na djedovinu, uz samu administrativnu granicu s Kosmetom.
Vodu je doveo sa daljine od četiri kilometra, s mjesta odakle su je njegovi pradjeda i čukundeda generacijama dovlačili volovima i za imanje, i za stoku, kuvanje, kupanje i piće.
Bio je to težak život, a jedino što je pradjeda ostavio u amanet bile su riječi: Djeco, samo vodu dovedite.
Iako je rođeni Beograđanin, gdje ima, kako kaže, i roditeljsku kuću i stan, odlučio se za povratak na djedovinu jer je, kaže, život u Beogradu već vidio kakav je i da sebe više ne može ni da zamisli da radi od 9 do 5 u nekoj kancelariji i firmi.
Ispričao je i da je sebi jednom prilikom rekao: Tebi je sloboda najvažnija.
Oženio se, došla na jednu zimu i nije mogla - vratila se u grad
Milan kaže da se bio oženio, kako bi ostvario svoj san da na djedovini stvara svoju porodicu, ali da se supruga zadržala samo jednu zimu i potom vratila u grad.
“Možda sam pogriješio što sam je doveo u zimu jer su zime ovdje teške i hladne a žene drugačije reaguju na to”, kaže Milan, ali i naglašava da ne odustaje: “Naći će se valjda neka...”
On ne planira da se vraća u grad jer je Šatra sada njegov dom.
Ovdje je, kaže, shvatio da čovjek može da živi od svog rada, svog imanja i svoje zemlje i zato mu je drago što se vratio i oživio svoju djedovinu u topličkom selu Šatra, u kojem je jedini stanovnik.
Najviše od svega bi volio da tu osnuje porodicu, da nađe djevojku koja je rada da s njim stvara, gradi i živi u prelijepoj Šatri, jer jedino što tom selu fali, naglašava, jeste dječja graja. Sve ostalo je prelijepo.
Osim toga, Milan kaže da Šatri fali jedan kvalitetniji put, iako ne silazi često među ljude, čisto da ne arči kola koja ima. Što se tiče vode, taj san svojih predaka je ispunio a njeno dovođenje, papreno skupo, omogućilo je i finansiralo upravo ono što rađa i raste na dedinom imanju.
Milan, koji na glavi nosi šajkaču kao naši stari, kaže i da se tu na djedovini pronašao, vratio svojim korijenima i volio bi da baš tu odgaja svoju djecu jednog dana, da im se posveti cijelim bićem pošto je to u gradu poput Beograda u današnje vrijeme nemoguće.
Želio bi da stvori porodicu
Fizički rad na selu, u štali i na zemlji jeste težak ali mu ta vrsta umora ne smeta za razliku od gradskog koji je iskusio i shvatio da mu se ne dopada i da to nije mjesto na kom bi želio da stvara porodicu.
Milan je mlad i vrijedan, lijepo vaspitan, obrazovan, i ima zavidno imanje, djedovinu koju je obnovio. Voćnjake i voće u čijoj mu berbi zdušno pomaže otac penzioner bez koga bi, veli, teško išlo u jeku teških sezonskih poslova.
Od životinja drži kokoške koje se slobodno kreću svud unaokolo i bukvalno se hrane same, kao i zečevi - ograda je nepotrebna jer komšiju nema nijednog pa njegove živuljke ne smetaju nikom.
Kad je riječ o kozama koje drži samo njih mora da pripne jer umiju da mu nagrde voće.
Plan mu je da proširi poslove na imanju, da nabavi još koka da može da prodaje prava planinska jaja, zdrava, od živine koja se sama hrani unaokolo i šeta po cijeli dan, da vide ljudi šta je pravo jaje.
U grad, veli, ne planira da se vraća, u Šatri je pronašao sebe i dobro mu je tu gdje je. Podsjeća i da je njegov pradjeda doslovno otjerao svoju djecu u grad misleći da će im biti lakše da se tamo zaposle i žive, ali evo poslije samo dvije generacije desilo se da on bude taj koji se vraća na imanje predaka i obnavlja zapušteno, što bi svakome, ko ima djedovinu, toplo preporučio.
U svemu mu mnogo, kad u sezoni ima najviše posla, pomažu otac, odskora u penziji, i cijela porodica.
