Poslije velike tragedije u Pančevu kada je u Tamišu pronađeno beživotno tijelo petnaestogodišnjeg Dragana Drljića dužnost svih nas koji smo netremice pisali i čitali u potrazi za dječakom i srećnim krajem drame je da se saosećamo sa bolom njegove neutješne majke Danijele.
Da je ne zaboravimo sa posljednjim ispisanim i pročitanim stupcem već da saučestvujemo u njenoj roditeljskoj patnji. Da pokušamo makar malo da je utješimo baš kao što je ona kao prava majka-hrabrost tješila Draganovu najbolju drugaricu sve dok nije saznala crne vijesti, piše Blic.
A u Danijelinom životu, nažalost, mnogo toga ne smije se zaboraviti. Sa sudbinom samohrane majke suočila se praktično čim je Dragan prohodao pošto se razvela od muža. Kako bi svom sinu jedincu obezbijedila normalno odrastanje neretko je radila po cijeli dan i to po dva posla. Zbog toga je morala da se preseli kod svojih roditelja koji su čuvali Dragana u njenom odsustvu.
– Pokušavala sam da mu nadoknadim to što ne živi sa ocem, da ga pokrijem, da mu sve pružim – pričala je Danijela.
Koliki je borac vidjelo se, nažalost, u svakom trenutku nakon nestanka njenog djeteta. Išla je od kuće do kuće Draganovih i svojih drugarica, drugova, prijatelja, rođaka ne bi li našla i najmanji trag svog jedinca.
Kada je čula da je Dragan kod najbolje drugarice ostavio svoje omiljene stripove i oproštajno pismo ni tada, naravno, nije gubila nadu. Štaviše, smogla je dovoljno snage da utješi sinovljevu najbolju drugaricu koja je sve vrijeme jecala.
– Plakala je, jecala… Rekla sam joj da ona nije ništa kriva… Rekla mi je da joj je kazao da je njegov život izgubio smisao, ali i da se poslije smejao… Niko nije to tako shvatio… – uspjela je da izusti kroz suze Danijela u trenucima kada još nije znala šta joj se dogodilo sa sinom.
Hrabra majka dio noći u utorak na srijedu provela je u Draganovoj sobi u nadi da će joj se sin vratiti.
– Spavala sam malo sinoć u njegovoj sobi, dali su mi lijekove, ali na svaki šuš sam se budila… Sinoć su ribari pretraživali Tamiš, išli smo na kanale… Dobila sam razne informacije, trčala sam na sve strane – govorila je Danijela.
Nastavila je, naravno, i u srijedu da traži sina po celom Pančevu. Prva je našla njegov bicikl, na banderi pored Tamiša. Bila je dovoljno pribrana da napiše i pismo sinu.
– Bicikl je kod mene. Ako dođeš idi do Joce ili me zovi. Šta god da je, mama te voli, pomoći ću ti, molim te – glasilo je Danijelino pismo koje je potreslo cijelu Srbiju.
Sati su prolazili. Dragana nije bilo. Danijela više nije htjela da se odvaja od Tamiša. Tamo su Dragana posljednji put vidjeli drugari.
– Drugari iz odjeljenja su ga vidjeli u utorak popodne na keju. Sjedio je sam na mjestu gdje inače često dolazi. Drugovi su rekli da je dugo s nekim pričao preko telefona. Od utorka ujutru ga nisam vidjela, a njegov nestanak sam prijavila policiji oko 16 sati juče jer se nije javljao, nije dolazio kući. Zvala sam cijelo njegovo društvo, razrednu. To je sve što sam saznala – govorila je kroz suze Danijela.
Dragan je raskinuo je sa djevojčicom s kojom je bio u vezi posljednjih mjesec dana što ga je mnogo potreslo.
– To ga je pogodilo i pričao je da život više nema smisla – govorila je majka.
Petnaestogodišnji dječak ostavio je i bivšoj djevojci oproštajno pismo i poklon.
– Toj djevojci je ostavio srebrnog anđela kog je meni dala moja majka, a ja njemu. Ostavila sam djevojci tog anđela – nije Danijela htela da dira poslednju sinovljevu želju.
Sve što se, potom, dogodilo nije više za priču. Samo za saučešće i bol.
