Nedavno obraćanje američkog predsjednika Džo Bajdena u Ovalnoj sobi označilo je ključni trenutak u sve većem takmičenju između Amerike i njezinih saveznika s jedne strane te osovine diktatura koje se stvaraju oko Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje s druge strane, piše Politiko.
Bajdenov govor je učinkovito spojio rat u Ukrajini i širi rat koji se sprema na Bliskom istoku u dvije strane istog sukoba. A ako sada napadne i Hezbolah, to će SAD-u i njegovim saveznicima dati znatno prošireno poprište rata i dodatno opteretiti vojne resurse.
Istovremeno se čini vjerojatnim da će se Tajvan pojaviti kao treća sfera sukoba u idućih nekoliko godina, a možda i prije. I Peking jača svoju vojsku. Mornarica Narodne oslobodilačke vojske već je brojčano veća od kopnene snage, a nuklearne snage brzo rastu.
U međuvremenu Rusija, bez obzira na trajanje rata u Ukrajini, širi svoju proizvodnju. To uključuje i vraćanje oštećene opreme s bojnog polja, a pokreće i sistem proizvodnje. Ruska vojska je sada sposobna za borbu i mobilizaciju istovremeno, s ciljem da proširi svoje redove na 1,5 miliona vojnika.
Jednostavnije rečeno, američki se protivnici spremaju na rat. U Vašingtonu ipak rasprave o nacionalnoj sigurnosti rijetko kada započinju priznanjem da Kina i Rusija grade svoje vojske ne za odbranu, već za napad. Politiko piše da bi upravo to trebala biti početna tačka svih razgovora o potrošnji SAD-a i saveznika za odbranu.
Ogromni izdaci za oružje i ljudske živote u Ukrajini trebali bi biti poziv za uzbunu. SAD bi se trebao početi pitati je li njihov model snaga koji se sastoji isključivo od dobrovoljaca dorastao zadatku, posebno kada je riječ o obučenim rezervistima. Ali to nije samo problem SAD-a, već je postao dominantan širom Zapada. A s obzirom na sve s čime se suočavaju Еvropa i Azija, možda je vrijeme za ponovno promišljanje. Trenutni broj vojnika jednostavno nije dorastao zadatku. Zapadne vojske, mornarice i vazdušne snage su jednostavno premale da bi odgovorile i na Atlantiku i na Pacifiku, dva poprišta rata koja će definisati ishod svakog budućeg globalnog sukoba, prenosi Jutarnji list.
Rješenje nije "okrenuti se Aziji", već obnoviti zapadne snage s potrebnim viškom u rezervi. U sve nestabilnijem svijetu imperativ je da SAD poveća izdatke za odbranu.
Odvraćanje u Еvropi i Aziji zahtijeva stalno stacioniranje, a ne rotacijsku prisutnost, što je bila privremena mjera za izbjegavanje teških izbora. Ako NATO želi preživjeti, odvraćanje i kolektivna teritorijalna obrana u Еvropi moraju biti novi fokus.
U Aziji bilateralna sigurnosna jamstva i napori za stabilizaciju područja moraju biti podržani raspoređivanjem SAD-a i saveznika. Amerika mora preispitati kako gradi svoje oružane snage i oružje.
Npr. prošle godine je Amerika imala 25 odsto manjka u regrutovanju, a ove su godine opet ispod cilja. Svoje ciljeve zapošljavanja nije ove godine ispunila ni Mornarica, a popunjavanje posade američkih brodova postaje sve veći izazov.
SAD stoga sada treba prestati govoriti o takmičenju velikih sila i zapitati se kako bi zapravo izgledala pobjeda u ovom sukobu demokratija i diktatura.
SAD mora odlučiti i koja su geopolitička središta ključna za njihovu nacionalnu bezbjednost i prosperitet građana. Moraju vratiti prioritete nacionalne sigurnosti u donošenje odluka i ponovno naučiti ono što su ranije generacije znale, a čini se da je zaboravljeno tokom proteklih 30 godina: da se ne može zavisiti o protivniku kada je riječ o osnovnim stvarima za održavanje društva, a zatim očekivati pobjedu ako taj protivnik odluči krenuti u rat.
Bude li SAD prisiljen na rat, neće biti vremena za kompenzaciju nedostataka ili gomilanje oružja i municije. Lekcije koje treba naučiti iz Ukrajine, a sada i iz Izraela, takve su da SAD i njegovi saveznici moraju preispitati način na koji su izgrađene njihove vojske, tako da postoji način za slanje velikih snaga na teren ako se to pokaže potrebnim.
Potreban je novi osjećaj hitnosti u vezi s prijetnjom s kojom smo suočeni, i moramo djelovati odmah, piše Politiko.
