Došli smo do Kijevskog rejona grada Donjecka i zaputili smo se na liniju, odnosno na položaj ruske vojske bataljona Rus, koji se nalazi u mjestu Peski. Razgovaraćemo sa vojnicima i pitaćemo ih kako je to biti u prvim redovima i gdje pronalaze motivaciju.

Dio puta u vojnom vozilu. 

Dio puta pješice. Led pada na već smrznutu i opustjelu zemlju.

Prvi do smrti i prvi do života. To su vojnici u rovovima.

Na pitanje šta je ono za šta se svakog dana mole, odgovaraju:

"Da oslobodim svoju otadžbinu, Donbas. Tu sam se rodio, odrastao. Moje dijete ovdje odrasta. Tu su mi roditelji. Da oslobodim. Koliko god da su se i Francuzi i Nijemci trudili, nije im uspjelo, jer ne znaju da je ruski čovjek snažan duhom. Sve daje za svoju zemlju, za svoje pretke, rođene i bližnje. Oni to nemaju", kaže jedan od vojnika.

Pobjedi se, pričaju, nadaju u proljeće ove godine. 

Na pitanja šta ih motiviše i čemu se nadaju u budućnosti, te ko je njihov protivnik, vojnici odgovaraju:

"Gledajte, prije devet godina, 2014. smo svi živjeli mirno i prijateljski. Došli su neonacisti, ne znam kako da ih drugačije nazovem. Organizovali su bunt u Kijevu. Počeli su ubijati, klati ruske porodice, počeli su da ograničavaju govor, da se samo na ukrajinskom razgovara, iako je prije toga sve bilo mirno. Šta nakon toga možemo uraditi? Uzeti oružje u ruke i krenuti naprijed. Da iz naše zemlje istjeramo tu neonacističku vlast. Ja tako mislim. Moj protivnik je onaj koji diže oružje na civile. Mi se ne borimo protiv ljudi koji stoje praznih ruku bez oružja", kažu vojnici.

Vojnici u rovu, ne bi mogli bez tehničara u štabu. Rame uz rame uz njih stoje i žene.

Svakoga dana slušaju kako granate padaju na njihov grad, porodice, komšije, sugrađane. Osjećaj bespomoćnosti tada je najgori. Zato je ostati na položaju i izdržati u rovu njihova jedina dužnost i obaveza.