Trampova administracija se ponovo uplela u pitanje Balkana, kako kaže, iz dva razloga, a jedan od njih je Rusija i sada se na toj teritoriji vodi "špijunski rat". Balkanskim političarima, a prije svega Srbiji, on je poručio da proba da se sama izbori za ono što želi.

Mejer je svoj tekst započeo podsjećanjem da je Trampova administracija odlučila da je vrijeme da se ponovo pozabavi Balkanom, kada je u avgustu prošle godine, Metju Palmer, zamjenik pomoćnika državnog sekretara, postao i specijalni izaslanik za Zapadni Balkan.

Takođe, administracija je angažovala i sadašnjeg američkog ambasadora u Njemačkoj Ričarda Grenela kao specijalnog izaslanika za dijalog između Srbije i Kosova. Palmer ima iskustva s Balkanom, Grebnel, nema, navodi Mejer.

"Ali, bilo da imaju iskustvo na Balkanu ili ne, obojica su povezani sa skrivenom politikom Stejt departmenta koja se nije mijenjala 25 godina", ističe bivši šef CIA , i objašnjava da se ta politika može ukratko opisati time da su američki lideri godinama vjerovali da je Ameriku Bog lično angažovao da "spasi" svijet tako što će širiti demokratiju po planeti, posebno među ljudima koji, po uvjerenju ovih lidera, nisu sposobni da se sami o sebi staraju.

"Sa ovakvim stavom SAD su se uključile u ratove za balkansko naslijeđe 1993. godine. Kada su se ti ratovi okončali 1995, potpisivanjem sporazuma u Dejtonu, SAD su pomislile da su donijele mir, prosperitet i demokratiju u Bosnu i ostatak Balkana. Amerika je postala manje zainteresovana za Balkan poslije Dejtona, i tako je bilo sve do 1999, kada je administracija pomislila da je neophodno da se 'spasi' Kosovo, i da se Kosovo prizna kao nezavisna država. U narednih dvadeset godina, Vašington je ponovo obraćao vrlo malo pažnje ovom regionu, pretpostavljajući da im je uspio 'plemeniti' rad na gradnji demokratske države. Ali postalo je jasno da su američki napori na Balkanu daleko od uspješnih i Vašington sada ponovo vjeruje da je ostalo još posla", piše Mejer.

"U proteklih nekoliko godina, bilo je raznih poziva Americi da se ponovo uključi u balkanske poslove. Ti pozivi bili su izazvani pogrešnom pretpostavkom da Vašington posjeduje odgovore na komplikovana pitanja u regionu. Ali Vašington ih nema, i nije posebno zainteresovan za Balkan po sebi, niti za ljude koji žive na Balkanu", ističe dalje on.

Zašto se u stvari Amerika vraća?

Trampova administracija želi da se vrati na Balkan iz dva velika razloga. Prvo, jer region nije igrao po američkom diktatu u posljednjih 25 godina, a Vašington vjeruje da je jedini put da Balkan krene naprijed da počne da radi ono što Amerika kaže. Drugo, Vašington je zainteresovan za Balkan jer su tu Rusi.

Amerika i Rusija vratile su se u region i sada sprovode obavještajne, diplomatske, političke i bezbjednosne aktivnosti jedni protiv drugih. Obje zemlje koriste Balkan kao primarno poprište na kojem špijuniraju i kontrašpijuniraju jedni druge, uz različite druge skrivene aktivnosti.

U isto vrijeme, oni sprovode otvorenu propagandu i bezbjednosne operacije. Pitanje Kosova je važno Vašingtonu - i Moskvi - ne zato što ih zanima dobrobit Kosova, već zato što žele da nadmudre jedni druge.

Poruka Srbiji

Konstantno se čuje kako Beograd vapi "šta hoće Vašington, šta hoće Brisel". Umjesto toga, srpski lideri treba da se pitaju: "Šta mi hoćemo?", poručio je Mejer i dodao da iako je Srbija zaista mala zemlja, to ne znači da Beograd nije sposoban da sam pronađe svoj put.

"Ovaj stav je možda psihološki odgovor na vijekove dominacije stranih sila na ovim prostorima", istakao je on i dodao:

"Ukoliko su predsjednik Vučić, zamjenik premijera Ivica Dačić i drugi stvarno zainteresovani za kompromis u vezi Kosova, dozvolite mi da predložim sljedeće za početak. Prvo, vlada u Beogradu mora i formalno da se odrekne Briselskog sporazuma. Povinovanje njemu ne samo da nije bilo dobro po nacionalne interese Srbije nego nije dovelo ni do rješavanja pitanja Kosova. Drugo, Beograd mora direktno da se obrati Prištini, da to budu razgovori jedan na jedan. Velike sile, a posebno SAD, ne treba da budu uključene, jer su one prije svega zainteresovane za sebe i jer je svako njihovo mješanje u prošlosti bilo preispoljni krah. Nema razloga da pomislimo da će biti iole uspješnije u vođenju Srbije i Kosova ka rješavanju problema koji ovi imaju."

"Ako Beograd i Priština mogu da se dogovore oko susreta tet-a-tet, možda bi bilo moguće da pronađu istinski kompromis, koji bi bio povoljan po obje strane. Mogu da počnu time što će shvatiti da obje strane moraju da se odreknu nečega vrijednog i da će biti nezadovoljnika i u Srbiji i na Kosovu koji neće pristati ni na kakav predloženi kompromis. Takvi moraju da budu skrajnuti i suzdržani", piše dalje Mejer.

On navodi da bi suština predloženog kompromisa "mogla da bude nešto poput ovoga":

"Međunarodna granica trebalo bi da bude iscrtana na rijeci Ibar. Sve na sjeveru pripada Srbiji, a sve južno pripada nezavisnom Kosovu. Većina Srba na Kosovu živi južno od Ibra, tako da bi oni Srbi koji ne žele da ostanu pod kontrolom Kosova mogli da se presele sjeverno od Ibra, što bi organizovali i platili Ujedinjene nacije, OEBS, EU ili neka kombinacija ova tri činioca. Isto tako, svi Kosovari sa sjevera koji ne žele da žive pod srpskom kontrolom mogli bi da se presele na jug, na isti način kao i Srbi."

Mejer piše da bi UN, OEBS, EU ili svi oni po dogovoru, uspostavili mehanizam koji bi periodično provjeravao stanje stvari u preostalim srpskim zajednicama na jugu i kosovarskim zajednicama na sjeveru, kako bi se postarali da oni nisu ni na koji način diskriminisani.

Cijeli autorski tekst za Nedeljnik prenio je portal Kosovo online.