Sanman Gudžakov ima samo 25 godina. Ranjen je u borbama za Marijupolj. Nedugo poslije ranjavanja ponovo je na prvim linijama. Mi smo rođeni da ratujemo i branimo mir, to je najbolje što znamo, priča on za ATV.

“U maju sam bio hospitalizovan, liječili su me. I ponovo smo došli...koji je sada mjesec? Januar mjesec, da. Vratili smo se. Dugujemo to ljudima koji stradaju”, priča Gudžakov za ATV.

Na pitanje naše novinarke kako se njegova porodica odnosi prema njegovom poslu?, Gudžakov odgovara: “Ponosni su, to je prvo. Od djetinjstva nas tako vaspitavaju, uče nas da ne smije biti krvi.”

“Šta vam je u glavi kada ste na zadatku? Šta je najvažnije zbog čega ne odustajete od svog zadatka?”, pitali smo ga.

“Ni korak nazad, samo naprijed! Postoje dostojanstveni ljudi koji će izbaviti i pobijediti u ovom ratu. Koji će osloboditi narod od okupatora, loših ljudi”, rekao je Gudžakov.

Raspoloženi za razgovor, samouvjereni. Na njihovim licima znatiželja da saznaju ko smo mi.

“Pozdrav za Republiku Srpsku! Ahmat sila!”

Uprkos tome što niko od njih od februara prošle godine nije išao kući, kažu da za umor ne znaju. 

“Kakva je sada situacija?”

“Poprilično teška. Ali mi gušimo sve ofanzive protivnika, tj. oni pokušavaju da se probiju na nekim mjestima, ali to im ne uspijeva. Naša snaga je u našem bratstvu. Svi zajedno gušimo otpor neprijatelja. Tiho napredujemo”, kaže nam borac.

“Ovako tiho?”, “Tiho.”

“Koliko daleko od ovoga mjesta su položaji ukrajinske vojske? Na koliko kilometara?”

“Na otprilike negdje osam-deset kilometara. Da, od osam do deset kilometara.”

Ukrajinci su, kažu, svoje položaje pripremali i utvrđivali osam godina. Ratuju uz pomoć zapadnog oružja i zapadnog novca, a među njima je mnogo plaćenika iz Evrope, najviše Poljske, pričaju Čečeni. Minobacači, artiljerija i avijacija rade punom parom kako bi neutralisali protivnika na ovoj, ali i drugim linijama fronta. Koliko ih je trenutno u Donbasu, nisu željeli da otkriju, a ono što jesu je da se novi odredi već spremaju.