Desna koalicija, prema anketama ima 46 do 48 odsto podrške glasača, što je daleko iznad potrebnih 40 odsto za osvajanje parlamentarne većine. To će učiniti Đorđu Meloni prvom ženom na čelu italijanske vlade. Ona predvodi suverenističku desnu koaliciju koja bi Italiji mogla da donese velike promjene u političkom životu.Koalicija lijevog centra daleko zaostaje i ima između 27 i 29 odsto podrške glasača, pokret „Pet zvjezdica“ se nalazi na između 13 i 14 odsto, dok blok „Treći pol“ ima između 5 i 7 odsto podrške.

Istraživanja javnog mjnenja pokazuju koliko je italijanska politička scena turbulentna. Ako se pogledaju ankete od prije deset godina, najjača politička snaga Italije bila je Berluskonijeva Frca Italija; prije pet godina to je bila Salvinim zeva Liga, a danas su to Italijanska braća, na prošlim izborima sa četiri odsto osvojenih glasova gotovo neprimjetna snaga.

Italijanska braća – najveće iznenađenje italijanske političke scene

Italijanska braća, predvodnici desne koalicije (coalizione di centrodestra), najveće su iznenađenje na italijanskoj političkoj sceni posljednjih godina – od 2018, kada su osvojili oko četiri odsto glasova, do danas postali su najjača politička snaga italijanske desnice. Ovakav meteorski uspon analitičari objašnjavaju nepokolebljivošću Italijanske braće – nisu pravili kompromise sa ljevicom i nisu ulazili u koalicione vlade – ostali su dosljedni sebi i to im se sada vraća u obliku glasova.

Italijansku braću protivnici opisuju kao socijalno-konzervativna politička snaga koja korjene vuče iz Italijanskog socijalnog pokreta, poslijeratne nasljednice Musolinijeve Fašističke partije.

I zaista, dvoje direktnih potomaka bivšeg italijanskog diktatora Benita Musolinija su članovi Italijanske braće, a mediji često citiraju izjavu Đorđe Meloni iz 1996, kada je Musolinija nazvala „dobrim političarem“ koji je „radio sve što je mogao za Italiju“.

Ali, u posljednjih nekoliko godina kako je popularnost stranke rasla, raskid sa profašističkom prošlošću bio je sve očigledniji – jedino što je od nje ostalo je plamen u amblemu stranke; dio je programa stranke koji govori o socijalnom konzervativizmu je ublažen i zamijenjen je ekonomskim temama.

Ipak, politički stil Đorđe Meloni ostao je nepromijenjen – „Bog, otadžbina i porodica“ slogan su koga se ne odriče; prošlog ljeta, na mitingu suverenističkih partija u Španiji, obratila se masi i optužila „LGBT lobi“ kao i „islamističko nasilje“.

Na završnom predizbornom mitingu u Rimu prije nekoliko dana, obećala je Italijanima novu eru slobode.

Kao najveća zamjerka „mlađim“ koalicionim partnerima Italijanske braće, liderima Lige Mateu Salviniju i Forca Italije Silviju Berluskoniju mediji i političari sa drugog kraja političkog spektra najviše zamjeraju veze sa Rusijom. Ipak i jedan i drugi ponašaju se kao ljudi od principa – sve vrijeme od 24. februara Salvini naglašava da će od antiruskih sankcija više štete imati Evropa od Rusije, dok je Berluskoni otišao još dalje – u intervjuu koji je dao italijanskom javnom servisu (RAI) istakao je da je Rusija „gurnuta u rat sa Ukrajinom“ i da bi kijevski režim trebalo zamijeniti „pristojnim ljudima“.

Nekada izuzetno jake, danas se i Liga i Forca Italija nalaze u senci Italijanske braće. Ipak, kako pokazuju ankete, jedni bez drugih ne mogu ukoliko žele da preuzmu vlast.

Zvijezda pokreta „Pet zvjezdica“ u padu

Na drugoj strani političkog spektra je koalicija lijevog centra (coalizione di centrosinistra) predvođena Demokratskom partijom bivšeg premijera Enrika Lete. Program ove koalicije ne razlikuje se od programa bilo koje mejnstrim koalicije u EU – „proevropski stavovi“, zakažu se za sankcije Rusiji i LDžBT+ prava, legalizaciju istopolnih brakova.

Pokret „Pet zvjezdica“, pak ne može se svrstati ni u ljevicu, niti u desnicu – nastupaju samostalno sa bivšim premijerom Đuzepeom Kontijem kao liderom.

Nastao 2009, sa ciljem da postane glavna antiestablišmentska snaga koja okuplja građane u borbi protiv sistemske korupcije (što je pokret u jednom trenutku zaista i bio), „Pet zvjezdica“ je znatno oslabljen odlaskom bivšeg lidera Đuzepea di Maja, koji se udružio sa lijevim centrom (ankete kažu da je pokret izgubio čak oko polovine glasača).

„Treći pol“ je četvrti blok koji ima šanse da osvoji mjesta u italijanskom parlamentu i sastoji se od „Akcije“ bivšeg ministra Karla Kalende i „Žive Italije“ bivšeg premijera Matea Rencija. Blok je nastao nakon što se Kalendina koalicija sa lijevim centrom u avgustu raspala poslije svega pet dana.

Pored ova četiri velika bloka, na izborima se kandiduje i nekoliko manjih stranaka – od ultralevičarske Narodne unije, do novoformiranog pokreta Italekit, koji se zalaže za izlazak Italije iz EU. Ovim strankama ankete predviđaju jednocifrenu podršku te imaju vrlo male šanse da uđu u parlament.

Najvažnije pitanje – kako održati stabilnost

Najvažnija pitanja oko kojih se lome koplja vezana su za narastajuću ekonomsku krizu i nagli skok životnih troškova. Nedavne ankete pokazuju da je oko 90 odsto Italijana zabrinuto zbog skoka troškova energenata.

Stranke su ponudile razna rešenja – lijevi centar predlaže ograničenje cijena, dok se desnica zalaže za energetsku samodovoljnost i nuklearnu energiju. Pitanje oko mjera za oporavak privrede nakon pandemije kovida takođe je sporno pitanje – dok Demokratska stranka podržava primjenu briselskog paketa od 190 milijardi evra pomoći u sadašnjem obliku, Italijanska braća se zalažu za njegovu reformu.

Važna tačka u programu desnice je i uvođenje paušalnog poreza, čime bi se poreske stope ograničile na 15 odsto za sve kategorije, dok se ljevica zalaže za progresivno oporezivanje.

Sa druge strane, imigracija, jedno od najvažnijih pitanja kampanje 2018. danas ne igra tako važnu ulogu; Melonijeva i Salvini gurnuli su ovo pitanje na donji deo svojih agendi, ali se i dalje zalažu za pooštravanje imigracionih zakona, piše Sputnik.

(Foto: Tanjug/AP)