Odrastajući u Sjevernoj Karolini, Kevin Lambert, porijeklom iz Južne Koreje, znao je da se razlikuje od svojih vršnjaka u SAD. Na njegovom licu su se isticale korejske crte koje je naslijedio od majke i uvijek se, kako kaže, osjećao izopštenim.
"Sve moje djetinjstvo, 80-ih i 90-ih, sve što sam dobio bilo je: 'Hej, jesi li ti Kinez? Znaš li kung fu?'', rekao je.
Taj neugodan, neprikladan osjećaj zadržao se i u odrasloj dobi zbog čega se preselio u Južnu Koreju 2009. godine, nadajući se da će pronaći "dio slagalice koji nedostaje da bi njegov svijet bio potpun".
On je jedan od mnogih azijskih Amerikanaca koji su rođeni ili odrasli u Sjedinjenim Državama, čiji su roditelji emigrirali u SAD prije nekoliko decenija, ostavljajući za sobom siromašnu poslijeratnu Južnu Koreju u potrazi za američkim snom. Sada su dočekali da se sljedeća generacija vraća obrnutim putem.
To bi moglo izgledati kao čudna želja s obzirom da mnogi nikada nisu kročili u Južnu Koreju. Ali atraktivnost pripadanja domovini predaka je jaka, posebno u poređenju sa rasizmom, oružanim nasiljem i zločinima iz mržnje protiv Azijata koji su rasprostranjeni u SAD.
Ovi migranti povratnici su uglavnom odrasli u vremenu kada je opšte znanje Amerikanaca o Aziji bilo ograničeno na Japan i Kinu, pa čak i tada, vrtjelo se oko uvrijedljivih stereotipa, rekao je Stiven Čo Su, docent za azijsko-američke studije na Državnom univerzitetu u San Dijegu.
Ta izloženost rasnoj nejednakosti i nedoživljavanja kao potpunog Amerikanca natjeralo je mnoge da gledaju u domovinu svojih roditelja onako kako nikad ne bi ni pomislili da su u potpunosti prihvaćeni u američkom društvu, rekao je Suh.
Ali život u Južnoj Koreji nosi svoje izazove - i mnogi se na kraju opet vraćaju u SAD, piše CNN.
Svi pominju rasu
Različiti faktori su pokrenuli ovu obrnutu migraciju. Južna Koreja je 1999. godine usvojila je zakon koji otvara svoja vrata "Korejcima u inostranstvu“, uključujući djecu imigranata, što im olakšava povratak i boravak na duži vremenski period.
Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2002. čiji su domaćini bili Južna Koreja i Japan, i velika recesija od 2007. do 2009. godine, kada su se mnogi zaposlili da predaju engleski jezik u južnokorejskim školama kako bi izbjegli strašno tržište rada u SAD, takođe su odigrali ulogu.
Ali postoji jedan sveobuhvatni faktor, rekao je Suh, koji je intervjuisao više od 70 ljudi u okviru svog istraživanja obrnute migracije: „Svi pominju rasu, rasizam, etničku pripadnost“.
Nakon što je Daniel Oh kao dete s porodicom emigrirao iz Južne Koreje u Kanadu, a zatim i SAD, gdje je rasizam bio svakodnevna realnost. Sada ima 32 godine i prisjeća se "toliko slučajeva u kojima sam se stidio što sam imigrant“.
"Često sam pokušavao da pobjegnem od toga da sam stranac“, rekao je. Ali "bez obzira koliko dobro govorite engleski, koliko kulturnih referenci znate, koliko ste asimilirani u ponašanju i govoru… i dalje ste autsajder, u najboljem slučaju ste azijski Amerikanac".
Kada je počeo da posjećuje Koreju sa dvadesetak godina, njegova rodna zemlja se dramatično promijenila u odnosu na ono malo čega se sjećao. Nije mu bilo baš prijatno da govori korejski. Pa ipak, "na neki način, osjećao sam se kao kod kuće“, rekao je. Stvari koje su ga izdvojile u SAD – dijelovi njegove ličnosti i manira, njegov osjećaj identiteta – "imale su mnogo više smisla kada sam se vratio u Koreju“.
Privlačnost je postajala sve jača sa svakim putovanjem – sve dok se sa 24 godine nije preselio u Seul, gdje je živio posljednjih osam godina.
Mnogi migranti uživaju u "fazi medenog mjeseca“ kada se uklapanju u gomilu korejskih lica i osjećaju pripadnost, rekao je Ji-Ieon O. Jo, direktor Centra za Aziju na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Čepel Hilu.
Postoje i ekonomski motivi. Nekoliko korejsko-američkih muzičara pronašlo je slavu u eksplodirajućoj K-pop industriji Južne Koreje – Tifani, Džesika i Sani iz "Girls' Generation", kao i solisti Eric Nam i Džesi, na primjer. Malo je korejsko-američkih pop zvijezda jednake slave u SAD, rekao je Jo.
Imigranti prve generacije vraćaju se poslije penzionisanja
Ne sele se samo djeca imigranata, već i mnogi pripadnici prve generacije Južnokorejaca u Americi.
Kim Mun-kuk (72) emigrirao je iz Seula u Los Anđeles 1985. godine sa suprugom i dvoje djece. Tokom decenija vodio je nekoliko preduzeća, uključujući restoran, market, juvelirnicu i fabriku tekstila.
Ali on i njegova supruga su se vratili u Južnu Koreju 2020. godine, nastanivši se u sjevernom gradu Čunčeonu. Prednosti su, kako je rekao, bile brojne: pristupačna zdravstvena zaštita, lakoća komunikacije na korejskom i blizina porodice.
Ni ovdje ni tamo
Mnogi mlađi Amerikanci korejskog porijekla nakon migracije odlaze sa drugačijim pogledom na sopstveni identitet.
Suh kaže da neki osjećaju povećanu svijest o svom američkom identitetu kada "prepoznaju da (oni) nisu Korejci na način na koji Južnokorejci definišu korejstvo“.
Ovo "negdje između" posebno je uobičajeno među Amerikancima korejskog porijekla, koji često "žele da pripadaju objema zemljama i zadrže svoje američko državljanstvo, u poređenju sa obrnutim migrantima iz drugih zemalja koji se naturalizuju kao Korejci, rekao je Jo.
Mnogi Amerikanci porijeklom iz Koreje navode faktore poput želje da na kraju zasnuju porodicu nazad u SAD ili da ne žele da im djeca odrastaju u južnokorejskom visokokonkurentnom obrazovnom sistemu pod visokim pritiskom.
Rezultat je "pronalaženje sopstvenog prostora kao ljudi koji imaju oba identiteta“, sa jakim vezama sa oba mjesta, dodaje Jo.
Voljeli bi da kažu "U redu, ja sam još Korejac, ali sam i Amerikanac“.
On je sada razapet između dvije zemlje jer razmišlja o neizvjesnoj budućnosti.
"Postoji priznanje da će vam u svakom slučaju biti veoma teško da se ikada osjećate cjelovitim“, rekao je on.
