Nikada nijedna zemlja u istoriji ratovanja nije dobila toliko vojne pomoći kao Ukrajina. U aprilu 2022, poslije nepuna dva mjeseca sukoba, domajdanski premijer te zemlje Nikolaj Azarov rekao je da je njegova procjena da Ukrajina neće moći još dugo da se suprotstavlja Rusiji, imajući u vidu arsenal sa kojim je raspolagala u vrijeme njegovog upravljanja vladom.
Nedugo nakon razgovora s novinarom "Politike" u Ukrajinu je počelo da masovno stiže oružje iz NATO zemalja i njihovih saveznica.
Prva je krenula Poljska, koja je predala prvo 200 starih sovjetskih T-72, koji su se u njenom arsenalu nalazili još od vremena Varšavskog pakta. Potom su iz ove zemlje poslali i vlastitu modifikaciju ovog tenka iz 90-ih, "PT-91 tvardi”. Do kraja jeseni sovjetski arsenal u bivšim članicama Varšavskog pakta, sa izuzetkom Mađarske, uglavnom je iscrpljen i početkom 2023. u Ukrajinu su krenuli najbolji NATO tenkovi, hvaljeni britanski "čelendžeri-2” njemački "leopardi-2” i američki "abramsi M1”. Nisu se proslavili.
Rusima je pošlo za rukom da unište polovinu "čelendžera”, a zarobljene "leoparde” i "abramse” dovukli su do Moskve. Posljednje što je stiglo su američki avioni F-16, od kojih je jedan pao i prije prvog vatrenog krštenja.
Od proljeća 2022. do danas u Ukrajinu su upućene stotine tenkova, hiljade oklopnih vozila, raketa i artiljerijskih sistema, stotine hiljada dronova i milioni artiljerijskih projektila. Vrijednost isporučenog mjeri se stotinama milijardi dolara. Pedesetak zemalja zvanično je slalo oružje u Ukrajinu. Najznačajniju podršku, pored članica NATO-a, Ukrajini je uputila Australija ‒ 120 oklopnih vozila pješadije "buršmister” domaće proizvodnje i stotinjak drugih specijalnih vozila, artiljerijskih sistema i druge tehnike.
Pored onoga što je zvanično evidentirano, u Ukrajinu je van svake sumnje stizao i ratni materijal iz onih zemalja koje to zvanično nisu odobrile. Spekulisalo se recimo da je Maroko predao 20 tenkova T-72, koje je ova zemlja, u čijem arsenalu dominira francusko i američko naoružanje, nabavila iz Bjelorusije. Ove spekulacije nikada zvanično nisu potvrđene.
Mnogo veći problem za ukrajinsku vojsku od tehnike jeste deficit municije, posebno one za sovjetske artiljerijske sisteme kalibra 122 milimetra i 152 milimetra, kao i rakete za višecjevne bacače "grad”. Ovo dolazi do izražaja već od prvih dana sukoba na Donbasu, kada je vlada u Kijevu izgubila kontrolu nad jedinom fabrikom artiljerijske municije u zemlji, koja se nalazi u Lugansku. Za osam godina, koliko je u Donbasu trajalo stanje ni rata ni mira, Ukrajina nije uspjela da oformi novu fabriku za proizvodnju municije. Snabdijevali su se uglavnom iz bugarskog "Arsenala” i nekoliko manjih fabrika u istočnoj Еvropi. Međutim, ovi kapaciteti nisu dovoljni da se podmire potrebe rata. Uprkos ogromnoj pomoći sa Zapada, sovjetsko naoružanje i dalje igra bitnu stavku u ukrajinskoj ratnoj mašini.
Tokom prethodne dvije godine spekulisalo se da su Azerbejdžan i Sudan Ukrajini predali minobacačke mine 120 milimetra, a Pakistan određenu količinu artiljerijskih projektila. Sve tri zemlje teže dobrim odnosima sa Rusijom i ukoliko su se ove isporuke desile, to je urađeno preko trećih zemalja. Prije nekoliko dana u cijelu priču o isporuci projektila sovjetskog kalibra Ukrajini britanski "Rojters" uključio je i ruskog strateškog partnera iz BRIKS-a Indiju. Prema njihovim tvrdnjama "artiljerijske granate koje su prodali indijski proizvođači prodate su Ukrajini”, a "Nju Delhi nije intervenisao da zaustavi trgovinu uprkos protestima Moskve”. Indija je najveći kupac ruskog naoružanja i davni korisnik sovjetskih sistema. Za potrebe servisiranja nabavljenog, Indija je kupila licence i razvila dijelove vlastite namjenske proizvodnje, uključujući i proizvodnju artiljerijske municije.
"Rojtres" se poziva na carinsku dokumentaciju u koju je navodno imao uvid. Dodaju i da je "Kremlj pitanje transfera indijske municije u Ukrajinu pokretao u najmanje dva navrata, uključujući i julski sastanak ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova i njegovog indijskog kolege Subramanjana Džaišankara”.
U međunarodnoj trgovini oružjem postoji termin "krajnji korisnik”, što znači da ukoliko neka zemlja želi da izvrši reeksport isporučenog naoružanja, municije i druge vojne opreme, o tome mora da obavijesti zemlju proizvođača i od nje dobije odgovarajuću dozvolu. U slučaju Indije i drugih zemalja koje žele da sa Rusijom očuvaju partnerske odnose, a za koje se spekuliše da je njihov ratni materijal preko trećih zemalja dospio u Ukrajinu, to nije ispoštovano.
Portparol indijskog Ministarstva spoljnih poslova Randhir Jaisval negirao je da je Indija ikada prodala i isporučila artiljerijske granate Ukrajini. Zanimljivo je da se u tekstu "Rojtersa" ne pominje julski srdačan samit ruskog predsjednika Vladimira Putina i premijera Indije Narendre Modija u Moskvi, već samo susret dvojice ministara na marginama konferencije ASЕAN-a u Laosu, koji se dogodio malo kasnije. Zanimljivo je takođe i da informacije o kojima govori "Rojters" u vezi s transferom indijske municije u Ukrajinu, nećete uopšte naći u ruskim medijima.
Sa Srbijom situacija je drugačija. U više navrata u ruskim medijima pisalo se da srpsko oružje stiže u Ukrajinu. Nekada su te tvrdnje bile potpuno apsurdne, čak i bizarne, kao kada je nekadašnji deputat Dume Еlen Panine izjavila da će Srbija preko Francuske u Ukrajinu poslati 36 MiG-ova 29.
Ono što ipak definitivno znamo jeste da su ruski vojnici tokom borbi zarobili ručni bacač RBG-40 milimetra, da je bilo neeksplodiranih mina 120 milimetara iz "Trajala” i ostataka raketa "grad” iz "Krušika”. Iako ni JNA, ni vojske Jugoslavije i Srbije nisu posjedovale sisteme "grad”, srpska namjenska industrija je osvojila proizvodnju za odgovarajuću raketu 122 milimetra.
"Stokholmski institut za istraživanje mira” tvrdi da su kompanije iz SAD kupile 3.200 raketa "grad” srpske proizvodnje i predale ih potom Ukrajini. Pored američkih, spekulisalo se da su u nezakoniti reeksport srpske municije u Ukrajinu uključeni i trgovci oružjem iz Bugarske, Poljske, Turske i Slovačke.
Da bi registrovali kompaniju za promet oružja i vojne opreme u Srbiji, neophodno je da se prođu ozbiljne provjere vojnih i civilnih službi bezbjednosti, a svaki izvoz srpskog naoružanja i municije zahtjeva posebne dozvole. Član 18. našeg Zakona o uvozu i izvozu naoružanja i vojne opreme navodi da je izvoznik dužan da "dostavi originalnu potvrdu o krajnjem korisniku, koja u momentu podnošenja nije starija od šest mjeseci. Bez obzira što Srbija ima pravne mehanizme da spriječi protivzakonit transfer srpske municije i druge vojne opreme u Ukrajinu, pitanje je koliko je to u praksi moguće, s obzirom na to da, prema tvrdnjama "Rojtersa", to ne polazi za rukom ni velikoj i moćnoj Indiji, prenosi "Politika".
