Kada je jedna majka trebalo da se ukrca na let sa dvogodišnjom kćerkom u naručju, službenica joj je hladno blokirala ulaz u avion. Razlog je taj što se njeno dijete rasplakalo. Kako je majka opisala za Biznis insajder, osetila je težinu roditeljstva kao nikada prije - sve dok neko nije spustio ruku na njeno rame.
"Trenutak mi je bio dovoljan da shvatim riječi službenice na izlazu, dok se kroz terminal prolamao prodoran plač moje dvogodišnje kćerke. Pogled na njene prekrštene ruke bio je jasan - nisam pogrešno razumjela. Nije nam dozvoljavala da uđemo u avion. Ostala sam ukočena na mjestu.
'Ne može da uđe dok se ne smiri', ponovila je žena koja je radila na aerodromu, s gađenjem gledajući suzama umrljano lice mog djeteta. Išle smo u Vašington, u posjetu mojim roditeljima. Moja kćerka je bila iscrpljena, umorna od sjedenja u malim kolicima u zagušljivom terminalu. Inače, ona obožava avione. Znala sam da će, čim se smjestimo, ponovo biti nasmijana.
Kada sam bila s ocem svoje kćerke, često sam se osjećala kao samohrana majka. Naša veza bila je puna sukoba i on obično nije putovao s nama kada smo posjećivali porodicu tokom praznika i ljetnjih odmora. Žudela sam za podrškom, ali još više za mirom, daleko od stalnih svađa.
Zato sam naučila da se sama nosim sa glomaznim auto-sedištem, prtljagom, torbom s pelenama i kolicima. Dokazivala sam sebi da mogu sve da podnesem bez ičije pomoći. Čak i ako mi se kosa razbaruši, a znoj mi razmaže maskaru. Kada su pozvali porodice s malom decom na ukrcavanje, požurila sam napred.
Pokušala sam da objasnim službenici da će se smiriti
Prvi let imale smo kada je kćerka imala osam mjeseci. Sjećam se napetih, opreznih pogleda putnika dok smo prolazile kroz avion. Kada smo sljetele šest sati kasnije, ti isti ljudi su uzdahnuli s olakšanjem: 'Kakva dobra beba', iznenađeni što nije plakala.
Samo sam im se osmijehnula. Željela sam da odgovorim: 'Dakle, bebe koje plaču su loše?'. Sada je, prema službenici u sintetičkoj košulji, odgovor očigledno bio - da. 'Čim ostavim kolica i odnesem je do sjedišta, biće dobro', pokušala sam da objasnim.
Službenica me nije ni pogledala, već je propustila osobu iza mene. Čula sam zvuk skeniranja karte i grlo mi se steglo. Moja kćerka je, osjećajući moju paniku, počela da vrišti još jače. Svi su nas gledali. Torbe, kolica, kćerka i ja - bile smo prepreka na putu. Spektakl. Lice mi je gorjelo od stida.
'Molim vas', ponovo sam prošaputala.
Druga mama mi je priskočila u pomoć
Odjednom sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Pomislila sam da je došlo obezbjeđenje da nas udalji. Ali kada sam se okrenula, ugledala sam ženu u kasnim tridesetima. 'Dozvoli mi da ti pomognem', rekla je. U tom trenutku, činilo mi se da je svetica. Previše preplavljena njenom neočekivanom ljubaznošću, samo sam klimnula glavom.
Uzela mi je torbu s pelenama i prebacila je preko ramena. Dok je uzimala moj ručni prtljag, ja sam raskopčala kolica i podigla kćerku u naručje. Njeni jecaji su se pretvorili u tiho ridanje. U par brzih pokreta, žena je sklopila kolica. Kada sam pokušala da ih uzmem, samo je odmahnula rukom: 'Sve sam sredila'.
Pogledala je muža i dvoje starije djece malo dalje u redu i rekla im da će ih sačekati u avionu. Ona nije bila svetica. Bila je samo još jedna mama. Sa njom pored sebe, prošla sam pored službenice, sada s olakšanjem umjesto poniženja. 'Hvala', uspjela sam da izustim dok me je žena nježno zagrlila pre nego što je otišla do svog sjedišta.
Ponovo smo bile samo nas dvije - moja kćerka i ja. Ona je sada spokojno gledala kroz prozor, ali zahvaljujući toj ženi - više se nisam osjećala tako sama na svijetu".
