Nakon što su od autobuskog stajališta napravili dom, majka, kćerka i njen dečko su bili neutješni kada im je rečeno da će stajalište vjerovatno srušiti. Ovo je njihova priča.
Beskućnica iz Birmingema u Velikoj Britaniji, kaže da je život u autobuskom stajalištu sa dečkom i mamom bezbjedniji nego da bude smještena u privremeni smještaj sa zavisnicima od droge.
Destini Mičel, uselila se u sklonište od stakla i metala veličine tri metra kvadratna i visine jedan metar, prije sedam mjeseci.
Ova dvadesetšestogodišnjakinja, koja ima autizam, živi u napuštenoj autobuskoj stanici na Bristol Roudu sa dečkom Rajanom (31) i njenom mamom. Destini kaže da su joj ponudili privremeni smještaj, ali ona ne želi da se odvaja od mame koja takođe ima autizam.
Trio je pokušao da skloništu prekriveno grafitima pretvori u dom tako što su nabavili tepih, zavjese, komodicu… Od dobronamjernika su dobili i baštenske stolice, kantu za otpatke i vreće za spavanje
Ona kaže da njih troje koriste selotejp i karton koji su im dali studenti da zakrpe krov i zidove skloništa. Destini kaže da su spavali ispred jednog restorana, ali su se preselili na autobusku stanicu nakon što ih je policija premjestila.
– Kada smo pronašli ovo mjesto, moja ideja je bila da napravimo ovaj životni prostor. Prije nego što sam živjela na autobuskoj stanici, spavala sam na podu, samo sa ćebetom, i nisam se osjećala bezbjedno. Ovdje živim sedam mjeseci.
– Dvije godine sam beskućnica. U jednom trenutku je naš šator izgorio. Ja sam iz Vulverhemptona i imala sam stan, ali su se desile loše stvari i morala sam da ga napustim i ostala sam beskućnik. Tada smo došli ovdje. Vidjela sam da je ova autobuska stanica van upotrebe. Bilo je hladno i počela je da pada kiša – ispričala je Destini koja je odabrala ovo mjesto za život.
