On je prije nekoliko godina u ekskluzivnoj ispovijesti za "Blic" otkrio sve o radu Legije stranaca i kako to izgleda biti legionar.

"Mnogi klišei kruže o ovom mjestu. Ono što je istina jeste najstroža disciplina. I rad. Težak rad. Znoj. I još znoja. Znoj na obuci sprečava krv na terenu", citirao je Miloš na početku razgovora jedan od motoa legije.

Miloš je prije nekoliko godina odlučio da napusti Novi Sad i obre se u elitnoj regimenti. Tada je u ispovijesti za "Blic" otkrio i razloge koji su ga motivisali da ostavi dotadašnji život, a jedan je svakako bio novac.

"Lagao bih kada bih rekao da nisam došao da zaradim. Ali kad jednom postaneš legionar, svijest se mijenja. Čast je na prvom mjestu, disciplina, vojska. Ta spremnost da umreš na terenu, za Legiju, za drugove legionare, to postane životni motiv. A i djevojke vole legionare", ispričao je tada Miloš.

50 Srba u Legiji

Na čuvena gvozdena vrata Legije stranaca u Obanju, nadomak Marseja, svake godine pokuca hiljade muškaraca spremnih da daju život za zemlju koja nije njihova.

Nestrpljivo, s rancem na leđima, čekaju da zaduže uniformu i zakorače na poligon. Ipak, svaki osmi uspije da krvavo zaradi belu kapu, čuveni "kepi blank". Ima ih iz 150 zemalja svijeta, a Miloš je onomad ispričao da je u tom trenutku tamo uz njega bilo još pedesetak Srba, a u njegovoj jedinici čak trojica.

"Sjećam se kad sam stigao gomile ljudi oko mene, neki preplašeni, neki prepaljeni. Već tu se osjeti šta te čeka. Prva selekcija vrši se na osnovu fizičkih testova, a to su nebrojeni sklekovi, zgibovi, čučnjevi, trčanje… Dobar dio već tada odustaje. Tijelo danima nisam osjećao, ali nije mi nijednog momenta palo na pamet da odustanem, to je taj naš inat, šta li", sjeća se prvih dana u regrutnom centru.

Razgovor sa "Gestapom" pa novi identitet

Kako priča, uslijedili su i testovi inteligencije, medicinske pretrage, te psihološke provjere...

"Ko sve to prođe, ide na razgovor sa 'Gestapom'. Njih ne možeš da slažeš. Saznaju sve o tebi: da li si bio u zatvoru, da li te traži policija… Ako bilo šta slažeš odmah te šalju kući. Ako im ispričaš sve, odlučuju šta će sa tobom. Manje prestupe tolerišu, veće ne. Ako odluče da te šalju kući, samo te izbace iz kasarne, neće te čak ni policiji prijaviti ako si na potjernici. Ako te zadrže, dobijaš nov identitet", ispričao je on.

Upravo zbog toga Legija stranaca dekadama je važila za utočište kriminalaca i svakog ko želi da pobjegne od prošlosti. Ipak, današnja, moderna Legija, ne toleriše kriminalni dosije i više računa vodi o svom imidžu.

"Promijenili su mi sve. Ime, prezime, datum i mjesto rođenja, ime roditelja… Sam možeš da izabereš novo ime, ali inicijali i porijeklo moraju da ostanu isti. Datum rođenja za jedan smanje dan i mjesec. Time štite i nas, ali i naše porodice kod kuće. Dobijaš novu legitimaciju, na to ime otvaraju i račun u banci, zdravstveno. To nas štiti i kad se vratimo kući jer budale vole da tuku legionare, da se hvale kako su nas prebili", dodaje Miloš.

Spavanje u šatoru na -10, marš od 70 km sa 40 kilograma na leđima

A onda kreće među legionarima čuvena "farma", najsuroviji mjesec obuke kako ga sami oni doživljavaju.

"To je najgori mjesec. Maltretiraju nas i fizički i psihički. Malo se spava i jede, trenira se po cijeli dan. Najteže pada hladnoća jer se neprekidno spava u šatoru i na minus 10, a često ne smiješ ni u vreću da uđeš jer moraš u svakom trenutku biti spreman za vježbu. Ne smiješ da ispustiš pušku iz ruke, tako da se cijelo veče smrzavaš. Sjećam se da smo spavali po sat vremena i toliko je hladno da ustanemo da trčimo kako bismo se zagrijali, pa se vratimo još sat vremena da odspavamo", sjeća se Miloš.

"Farma" se završava maršom za "kepi blank", a nakon toga legionare raspoređuju u željene jedinice.

"Marširamo 70 kilometara sa 40 kilograma na leđima, puna tri dana. 'Marširaj ili umri' je i nezvanični naš moto. Rijeke prelazimo preko konopca, a ko padne, dalje nastavlja mokar. Ali, sve zaboraviš kada ti uruče čuvenu bijelu kapu", nastavlja.

Prva četiri mjeseca, ispričao je tada Miloš, legionarima je zabranjen bilo kakav kontakt sa spoljnim svijetom – nema televizije, radija, novina, telefona i porodica ne zna ništa o njima. Priča o radu Legije je zabranjena, ali je Miloš svjestan rizika odlučio da svoju priču podijeli za "Blic" preko raznih kanala na društvenim mrežama.

"Za odavanje nekih tajni se ide u zatvor. Ali svaki pravi legionar zna koliko smije da kaže", priča.

Nema porodice, djevojke, prijatelja... samo treninzi

Sljedeća tri mjeseca obuka se nastavlja u Kastelnodari gdje se legionari specijalizuju za neku od jedinica.

"Obuka je tu dosta temeljnija. Pored teških fizičkih treninga učimo i da kuvamo, peremo, učimo francuski. Ja sam nabacio 10 kila mišića i propričao francuski. Neplivači nauče da plivaju, položimo sve kategorije vožnje, skijanje, alpinizam, rukujemo oružjem i eksplozivom. Učimo da opstanemo u uslovima nemogućim za život, bez vode. Bukvalno od 6 ujutro do ponoći vježbamo. Ne ostavljaju ti ni sekund vremena da ne bi razmišljao o porodici, djevojci, prijateljima i ne bi odlučio da odustaneš. Poslije toga nas rasporede u neku od tri regimete: infentari iliti pješadiju, padobrance, oklopnu jedinicu. Ja sam izabrao padobrance. To je značilo još dva mjeseca obuke u svojoj specijalnosti", napominje.

Ni prinčevi nisu privilegovani

Legionar tada postaje spreman za misije bilo gdje u svijetu. Malo je poznato da su francuski legionari jedni od rijetkih elitinih vojnika koji se najbrže mogu stvoriti na bilo kom mjestu na planeti.

Ranije su ratovali za Francusku, a danas uglavnom učestvuju u specijalnim i mirovnim misijama.

"Možeš na ostrvo, a možeš i u džungle Francuske Gvajane. Do skora smo išli svuda po svijetu, ali sada smo po Francuskoj, pomažemo u antiterorističkim misijama. Mnogi prinčevi završili su obuku, ali niko ovdje nema poseban tretman, njih ne interesuje ko si i šta si u spoljnom svijetu. Ljudi nas jako cijene. Na paradama marširamo posljednji, ali dobijamo najveći aplauz", dodaje.

Pogibija drugova

Jedan od najtraumatičnijih momenata doživio je kada su petorica legionara izgubila život na francuskim Alpima.

"Znao sam ih, bili su u mojoj kasarni, ali druga grupa. Mi smo se vratili sa Alpa 10. januara, kada su oni stigli. Pet dana kasnije, odnijela ih je lavina. Tamo nas vode po stijenama, ne skijamo po stazama, i sve vrijeme vučemo opremu", ispričao je Miloš prije nekoliko godina pomenutom portalu.

Strogo zabranjen pristup

Na današnji dan, 30. aprila, legionari obilježavaju svoj dan, Dan Kamerona, po čuvenoj bici u meksičkom selu kada se 64 legionara suprotstavilo armiji od nekoliko hiljada vojnika.

Borili su se do posljednjeg legionara odbijajući da se predaju.

Posljednja dvojica preživjelih odnijeli su sve saborce da ih sahrane uz počasti. Daleko brojnija meksička vojska ostala je u nevjerici kada je vidjela koliko su legionari pružali otpor.

"To je jedini dan kad javnost smije da zaviri u Legiju. Ali čak i tada novinarima je zabranjeno da snimaju poligone, vježbališta. Sve što se snimi detaljno se pregleda pri izlasku. Čak i u muzej ne može da kroči čizma van legionarske, osim po pozivu. Tu se čuva i bista kralja Petra I Karađorđevića koju sam fotografisao", kaže Miloš uz osmijeh i dozu ponosa.

Umiju i da popiju

Ono što mu je najviše smetalo, pričao je Miloš, jesu ljudske predrasude koje su nezaobilazne na svakom legionarskom koraku.

"To su priče da se pije i drogira mnogo… Istina je da se popije, ali moramo da damo sebi oduška. Ja sam u Srbiji bio profesionalni sportista, prvoligaš, i garantujem da toga više ima u sportu koji bi trebalo da je simbol zdravog života. Ovdje si toliko u kondiciji da možeš mnogo i da popiješ", priča on.

U vrijeme razgovora, Miloš je u gradu Nimu prošao i antiterorističku obuku, te mu je te godine sljedeća stanica bila Ujedinjeni Arapski Emirati sa kojima Francuska tradicionalno gaji interese.

"Ne smijem da govorim o misijama, ali radimo u službi šeika", rekao je tada.

U međuvremenu, Miloš je završio i naredne četiri godine obuke, koliko mu je trajao ugovor, i sada posjeduje privilegije koje će nositi čitav život.

Surove kazne: Od udaraca do metle umjesto puške

Da je Legija stranaca vojska kojoj se priključuju samo najodvažniji, govori i činjenica da se nepoštovanje discipline surovo kažnjava.

"Jako su maštoviti, od toga da te udaraju, pa do toga da nam ne daju da spavamo. Ne smiješ pred nadređenima da govoriš drugi jezik sem francuskog. Tri Rusa su se oglušila o to, pa su ih poslali da trče s puškama iznad glave i viču 'parle francaise' (govori francuski). Ko pravi greške sa puškom, umjesto oružja dobije metlu i s njom radi sve vježbe. Kad puca iz metle mora da viče 'ta ta ta ta'… Znači i maltretiranje i ponižavanje. Ako dobro ne opereš i opeglaš uniformu, slijedi misija 'Titanik'. Samo sve pobacaju u kadu i potope, pa peri ručno", priča Miloš.

Skromne zarade

Dok je Milošu još važio ugovor, on je kao padobranac, u to vrijeme, zarađivao 2.000 evra, dok je osnovna plata legionara iznosila 1.400 evra.

Međutim, iako je prošlo nekoliko godina od tada, kažu da su plate i danas vrlo skromne.

"U zavisnosti šta radiš dobijaš i dnevnice, 50 evra čim napustiš kasarnu. Bude ih oko 15 mjesečno. Ako si u misiji van Francuske onda imaš i do 4.000 evra platu. Novac se ovdje cijeni mnogo. Mogu i u zatvor da te pošalju, ali ti pare nikad neće uzeti", ispričao je svojevremeno.

O Legiji stranaca

Legija stranaca je elitna jedinica Francuske vojske i spada u laku pješadiju.

Čine je dobrovoljci od 18 do 40 godina svih rasa, nacionalnosti i vjeroispovijesti i služe isključivo interesima Republike Francuske svuda u svijetu.

Trenutno broji oko 8.000 vojnika u 11 regimenti. Osnovao ju je Luj Filip Orleanski 1831, a prva misija bila je osvajanje Alžira. Borila se na strani Francuza u oba svjetska rata.

Boje su im crvena i zelena koje simbolizuju krv i zemlju, a moto "Legija je naša otadžbina" i "Čast i vjernost".

Marširaju sporije, 88 koraka u minuti naspram 120, što simbolizuje marš kroz teške uslove alžirske pustinje gdje legionari koračaju u pijesku.

Od viđenijih Srba, legionari su kralj Petar I Karađorđević, Novica Lukić, koji je zaradio i titulu majora, te Sreten Žujović, učesnik Narodnooslobodilačke borbe.

U novijoj istoriji poznatiji legionari su ubica premijera Zorana Đinđića Milorad Ulemek i hrvatski ratni zločinac Ante Gotovina.

Većina država indirektno dopušta prijavljivanje u Legiju stranaca, ali su u Slovačkoj i Švajcarskoj zakonom zabranili.