"Sada ćemo da vratimo Еsekibo", poručio je predsjednik Venecuele Nikolas Maduro nakon referenduma u toj zemlji na kom je, prema navodima vlasti, 95 odsto glasača podržalo prijedlog o "povratku" tog dijela susjedne Gvajane pod jurisdikciju Karakasa.
"Vaša odluka nam daje snažan impuls. Da, sada ćemo povratiti istorijska prava Venecuele u Gvajani Еsekibu", dodao je on.
Prema navodima vlasti, na referendumu glasalo 10,5 od oko 20 miliona upisanih glasača, što su pojedini posmatrači osporili tvrdeći da je na biralištima viđeno osjetno manje ljudi nego na ranijim glasanjima.
Rajko Petrović sa Instituta za evropske studije za RT Balkan kaže da je referendum nesumnjivo propagandni potez vlasti u Karakasu, ali i da većina Еsekibo smatra dijelom Venecuele.
"Venecuelu čekaju predsjednički izbori, a Maduro će imati problema da održi vlast, pošto se opozicija ujedinila i ima podršku SAD i Zapada. S druge strane, volja Venecuelanaca koju su jasno iskazali je nedvosmislena. Nema sumnje da većina smatra Еsekibo dijelom svoje teritorije koja je nepravedno oteta, kao i da Maduro uživa podršku za povratak te teritorije", objašnjava on.
Maduro i predstavnici vlasti su tokom kampanje više puta naglasili da će rezultati referenduma biti obavezujući, ali nisu naglasili šta bi to tačno moglo da znači: Vojnu intervenciju, nastavak pregovora ili je jednostavno riječ o blefu, navodi brazilski list "Globo".
"Pitanje je da li će se Maduro odlučiti na vojni potez. Venecuela je respektabilna vojna sila, a juče smo vidjeli da granicu Gvajane brani svega nekoliko desetina vojnika. S druge stane, Gvajana je članica Komonvelta, bliska Zapadu. Tu je naravno i Brazil, koji bi mogao da reaguje i pored činjenice da postoje bliski lični odnosi njihovog predsjednika Lule i Madura", naglašava Petrović.
Iako je riječ o sporu starom više od dva vijeka, on je aktuelizovan nakon što je 2015. godine u Gvajani otkrivena značajna količina nafte, koja je tu malu i do tog trenutka nerazvijenu državu pretvorila u jednu od najbrže rastućih ekonomija na svijetu.
BDP po glavi stanovnika te zemlje je, prema podacima MMF-a, u posljednjih sedam godina porastao čak šest puta i sada iznosi 60.000 dolara, te se Gvajana danas nalazi ispred zemalja poput Finske, Francuske, ali i svog nekadašnjeg kolonizatora Velike Britanije.
Značajan dio prirodnog bogatstva Gvajane nalazi se upravo u Еsekibu - regionu koji pokriva oko dvije trećine čitave zemlje, ali u kom živi tek jedna šestina populacije.
Еsekibo – poprište prvog sukoba SAD i Britanije
Britanija je prostor današnje Gvajane dobila u sporazumu sa Holandijom iz 1814, dok je u susjednoj Venecueli buktio rat za nezavisnost od Španije. Ipak, granica dvije teritorije, koja se nalazila duboko u nepristupačnoj i slabo naseljenoj prašumi, nikada nije bila precizno utvrđena.
Kako bi riješili taj problem, Britanci su sredinom 30-ih godina 19. vijeka angažovali njemačkog prirodnjaka i istraživača Roberta Šombruga da odredi granicu. On je to i učinio povlačenjem tzv. Šomburgove linije, koja je Britanskoj Gvajani maltene preko noći "dopisala" dodatnih 77.000 kvadratnih kilometara – što je uporedivo sa površinom današnje Češke.
Venecuela je osporila Šomburgove zaključke, tvrdeći da se njena teritorija prostire sve do rijeke Еsekibo – koja se nalazila u srcu Britanske Gvajane. Otkriće zlata u spornoj oblasti dodatno je podgrejalo tenzije i podstaklo Britance da ponovo svoje zahtjeve prošire na još oko 80.000 kvadratnih kilometara.
Venecuela je 1876. godine konačno zatražila pomoć od Sjedinjenih Država, pozivajući se na Monroovu doktrinu – kojom se svaki pokušaj evropskog imperijalizma u Zapadnoj hemisferi definiše kao prijetnja po američke interese.
Amerikanci, ipak, nisu pokazali previše interesovanja za preduzimanje konkretnih akcija do 1895, kada je administracija tadašnjeg predsjednika Grovera Klivlenda od Britanaca zatražila da prihvati međunarodnu arbitražu.
Britanski premijer i jedan od najpoznatijih zagovornika imperije Lord Salzberi je taj zahtjev u prvi mah odbio uz tvrdnju da Monroova doktrina ne predstavlja međunarodno pravo, pa su se dvije sile našle na ivici otvorenog sukoba.
Međutim, pošto nijedna strana nije bila spremna za veću eskalaciju, kriza je razriješena pristankom Londona na američki zahtjev.
Američko povlačenje
Vašington i Karakas su u prvi mah to protumačili kao veliku pobjedu. Ipak, iako su odbacili naknadna britanska širenja, arbitražna komisija iz 1899. je pomalo neočekivano prihvatila Šomburgovu liniju kao granicu dvije teritorije, čime je uspostavljena granica koja postoji i danas.
Venecuelanska kriza iz 1895. godine se često navodi kao jedan od prvih primjera američkog "pokazivanja mišića" u sukobu sa nekom evropskom silom, koji će nekoliko godina kasnije kulminirati Špansko-američkim ratom i aneksijom Kube, Portorika i Filipina.
Ipak, u Venecueli su se nakon okončanja arbitraže osjetili izdano – optužujući Amerikance da su ih prepustili same sebi čim su postigli sopstveni cilj.
Karakas je svoje nezadovoljstvo presudom u prvi mah potisnuo, ali je ta tema ponovo aktuelizovana početkom šezdesetih, kada je proces dekolonizacije uhvatio maha. Venecuela je odluku arbitraže ponovo osporila, čime je započela još jedna runda pregovora dvije strane.
Oni su kulminirali sporazumom iz 1966, koji je potpisan svega nekoliko mjeseci prije nego što je Gvajana stekla nezavisnost od Britanije. Tim sporazumom, koji je protumačen kao privremeni, dve strane su se dogovorile da će sporna teritorija ostati pod nadležnošću Gvajane dok se ne postigne konačni dogovor.
Ipak, Gvajana je nakon sticanja nezavisnosti kritikovala sporazum iz 1966, tvrdeći da je njime ponovo otvoreno pitanje granica koje su oni smatrali okončanim. Nijedan naknadni pokušaj postizanja trajnog sporazuma nije urodio plodom.
