Ovaj 19-godišnjak, obučen u školsku uniformu - nebeskoplavu košulju i teget bermude - štrči u odjeljenju punom učenika koji su najmanje šest godina mlađi od njega. Ali ponovni polazak u školu učinio ga je srećnim. Prošle godine se mučio da zaradi za život kao taksista na motoru kada je spazio 50.000 dolara - u američkim i liberijskim novčanicama - umotanih u plastičnu kesu pored puta. Mogao je lako da uzme novac koji bi mu promijenio život. Ali dao ga je tetki na čuvanje i kada je čuo pravog vlasnika na nacionalnom radiju kako moli za pomoć u pronalaženju novca  Emanuel se javio.

Neki su ga ismijavali zbog poštenja, govoreći da će umrijeti siromašan, ali njegov čin mu se isplatio - obezbijeđeno mu je obrazovanje u Institutu Riks, jednoj od najprestižnijih škola u Liberiji. Liberijski predsjednik Žorž Vea mu je dao 10.000 dolara, a vlasnik lokalnog medija takođe ga je novčano nagradio. Vlasnik novca koji je pronađen donirao je robu u vrijednosti od 1.500 dolara. Povrh svega toga, a možda i najvažnije, reagovao je koledž u SAD, nudeći mu punu stipendiju kada završi srednje obrazovanje.

Sada je usredsređen na obrazovanje u Riksu, internatu koji je osnovan prije 135 godina za elitu liberijskog društva, koja potiče od oslobođenih robova, osnivača zemlje. Njegove dvospratne zgrade nalaze se u prelijepom kampusu samo šest kilometara od obale Atlantika. "Uživam u školi, ne zbog imena Riksa i onoga šta predstavlja, već zbog akademskih i moralnih disciplina", rekao je Emanuel za BBC njuz, smijući se i igrajući se kragnom košulje dok je pričao.

Poput mnoge liberijske djeca iz siromašnih krajeva, i on je napustio školu kada je imao devet godina kako bi zaradio novac da pomogne porodici. Bilo je to ubrzo pošto mu se otac utopio, pa je Emanuel otišao da živi kod tetke. Samo nekoliko godina kasnije postao je taksista na motoru. Poslije toliko dugog perioda bez obrazovanja, potrebna mu je dodatna podrška u školi.

Kada se Emanuel prvi put pridružio odjeljenju šestog razreda, osjećao se pomalo inferiorno.

"Nije mogao da odgovara u učionici, ali smo iz dana u dan radili na njegovom samopouzdanju", objasnio je jedan od njegovih nastavnika Tamba Bangbeor.

Kaže da je Emanuel došao sa skromnim znanjem, ali je dobio dodatne časove, što mu je pomoglo. Sada je pred njim šest godina srednje škole, a kada diplomira imaće 25 godina. Ali ne smeta mu razlika u godinama sa drugovima iz razreda i za njih kaže da su mu prijatelji.

Emanuel kaže da uživa u životu u učeničkom domu.

"To je način da jednog dana naučite da živite sami", dodaje on.

Gledajući u budućnost, želja mu je da studira računovodstvo na univerzitetu da bi se pripremio da pomognem u pravilnom korištenju novca zemlje. Njegova razboritost i poštenje viđeni su kao primjeri koje treba slijediti u zemlji u kojoj su optužbe za korupciju rasprostranjene i gdje zvaničnike često optužuju za krađu državnih sredstava. Osvrnuvši se na to kako su ga neki ljudi ismijavali zbog vraćanja novca, on priznaje da je mogao da ga iskoristi da poboljša vlastitu materijalnu situaciju, ali mu to nikada ne bi pružilo priliku koju sada ima.

Emanuel je zahvalio Bogu što ga je nagradio.

Zahvalan je i roditeljima, jer su ga, kaže, naučili da bude pošten.

"Moja poruka svim mladim ljudima je: dobro je biti pošten - ne uzimajte ono što vam ne pripada".

Nastavnici u Riksu cijene što je Emanuel kod njih.

"Ne samo što smo kao škola imali koristi od njegovog poštenja, on je i drugi golman u školskom fudbalskom timu", rekao je Bangbeor o ovom momku, velikom navijaču londonskog Čelsija.

Emanuelovi drugovi iz razreda srećni su što je kod njih.

Betlen Keli, jedanaestogodišnjakinja, nazvala ga je velikim prijateljem s kojim vole da dijele. Tih je i ne priča mnogo. Odan je, pun poštovanja i iskren je.