– Mislio sam da je to čudna šala, ali kliknuo sam na link i počeo da čitam o Sero Gordo-u. To je dio američke istorije kao iz filma o divljem zapadu: napušteni grad iz 19. vijeka gdje se iskopavalo srebra, oko 300 kilometara od Los Anđelesa. U njegovom najboljem dobu ovdje je živjelo oko 4.000 stanovnika, uglavnom rudara koji su svoje vrijeme provodili tražeći blago i puno pijući. Postojala je i istorija borbi sa oružjem, u jednom trenutku policiji je nedjeljno prijavljivano po jedno ubistvo. Glasine su da se Buč Kesidi krio ovdje neko vrijeme – kaže Brent za Gardijan.

Kada su se rudnici zatvorili 1930-ih, gotovo svi su napustili grad, a on se nekoliko puta mijenjao. Kada je Brent došao u njega postojao je samo jedan čuvar koji se zove Robert, koji je čuvao grad 21 godinu, štiteći ga od povremenih pokušaja pljačke, a cijeli grad bio je na prodaju.

– Odrastao sam na Floridi i smatram se pomalo preduzetnikom. Vlasnik sam hostela u Ostinu u Teksasu koji je izgrađen 1892. Uvijek sam volio taj spoj gostoljubivosti i istorije. Ali imao sam 30 godina, hostel mi je dobro radio i tražio sam projekat koji je bio više izazov. Kad sam vidio Sero Gordo, pomislio sam da bi bilo nevjerovatno da ljudi mogu da ga podsjećuju i ostaju tamo. Dakle, skupio sam životnu ušteđevinu i ubijedio nekoliko investitora da se uključe. U petak 13. jula 2018. zaključili smo ugovor – priča Brent.

Narednih godinu dana stvari su išle lagano, čekali su dozvole i pokušavali da započnu obnovu. Teško je dovesti ljude i materijal, pa sve traje duže nego što bi trebalo.

– Kada je započela pandemija korona virusa, nazvao sam Roberta. Njegova supruga živi u Arizoni i hteo je da bude s njom prije nego što je nastupio karantin, pa je pitao mogu li da pazim na grad kako bih ga sačuvao od pljačke. Prvobitno sam planirao da ostanem nedjelju ili dve – kaže Brent.
Postoje 22 zgrade, uključujući crkvu, hotel i prodavnicu. Andervud je smatrao da može sam da popravi još neke objekte kako bi mogao da ih iznajmljuje posjetiocima, ali priroda je imala drugačije planove.

– Snježna oluja pogodila je grad čim sam stigao. Moj kamion se zaglavio, okrećući se po snijegu 500 metara prije grada. Ostavio sam ga usred jednosmjernog puta i pješačio. Padao je snijeg je skoro svakog dana tokom 10 dana. Došao sam do tačke kada sam jedva mogao da otvorim ulazna vrata. Put je sada bio potpuno neprohodan – kaže Brent.

Ono što je otežalo njegovu situaciju bilo je naređenje vlasti da, zbog korona virusa, ostane gdje se nalazi. Tako da sada postoje dva razloga zbog kojih Andervud ne može da ode kući.

– Grad ima struju, ali nema tekuću vodu. Sva hrana koju sam ponio sa sobom je nestala, ali je na sreću Robert ostavio prilično veliku zalihu konzervi. Pojeo sam dosta zastjarelog pasulja. Ovdje sam već više od mjesec dana. Imam signal na telefonu, ali Internet nije dovoljno jak da bi mi radio Zum ili Netfliks. Da ubijem vrijeme, igrao sam se kustosa muzeja i pronalazio vremenske kapsule iz istorije grada. Prije nedjelju dana sam našao aktovku, a unutra su bili čekovi iz 1920-ih, papiri za razvod braka i ljubavna pisma: vrhunci i lomovi života jednog rudara – priča Andervud.

Kako kaže, razmišljanje o smrti je uvijek tu negdje. Dio atmosfere grada je njegova tmurna okolina. Groblje ima oko 1.300 grobova, u zidovima “Amerikanca”, lokalnog hotela stoje rupe od metaka, a u sobama čak i tragovi krvi.

– Pronašao sam ogromnu VHS kolekciju koju su ostavili prethodni vlasnici, uključujući kopiju “Isijavanja”. Ne mogu još da se natjeram da pogledam. Naučio sam i pratim životinje. Većinom su zečevi, ali ris svake večeri obilazi moj trem ostavljajući velike otiske šapa – priča Andervud.

Jednom kada se snijeg otopi volio bi da ostane u “gradu duhova”, jer bi tako Robert mogao više vremena da provodi sa porodicom, a slušajući vijesti ne želi da ide u veliki grad.