Dva muškarca koji stoje na planini lobanja bizona poznata je kao simbol lova tokom kolonizacije SAD-a. Uznemirujuća fotografija iz 19. vijeka, međutim, krije jednu još zlokobniju priču.
Ove lobanje, naime, nisu samo posljedica pretjeranog izlova bizona u SAD-u, a ovi ljudi na fotografiji nisu lovci, piše BBC.
Stručnjaci kažu da su lobanje bizona dokaz organizovane, pažljivo proračunate kampanje za istrebljenje ovih životinja, sve s ciljem da se američke domorodce liši njihovog vitalnog resursa i potjera u rezervate gdje ih mogu kontrolisati novopridošli doseljenici.
Ogromna hrpa lobanja bizona u C.D. Gluevorks, Rougevile, Mičigen 1892. Tržište za napuštene kosture bizona raslo je kada je otkriveno da su kosti izvrsno gnojivo. Na temelju prosječne cijene od 8 dolara po toni, ova je trgovina donijela 2,5 miliona dolara u Kansas između 1868. i 1881.
"Ova slika je primjer kolonijalnog slavljenja uništenja", kaže Tasha Hubard, vanredni profesor na Fakultetu zavičajnih studija na Univerzitetu Alberta u Kanadi, koja istrebljenje bizona opisuje kao "strateški" dio kolonijalne ekspanzije, kroćenje Zapada i pripitomljavanje divljeg prostora koji je potreban za širenje naselja".
Kolonijalni masovni pokolj bizona zadao je, naime, trajan udarac plemenima koja su se oslanjala na ove životinje za prehranu. Studija je pokazala da su ta plemena uslljed strašnog pomora bizona pretrpjela veću smrtnost djece od naroda koji se nisu oslanjali na bizone te da ih je istrebljenje bizona usmjerilo u život kakav njihovi potomci vode do danas.
Bizoni su Indijancima bili izvor mesa, kože za skloništa i odjeću, a kosti su koristili kao alat.
"Ukloniti tu ključnu vrstu značilo je izgladnjavati domorodačke narode: oslabiti nas kako bi nas kontrolisali i uklonili s naših teritorija", rekla je Hubard.
Prema procjenama, Indijanci su lovili manje od 100.000 bizona godišnje, što ranih 1800-ih jedva da je imalo uticaj na tadašnju populaciju od 30 do 60 miliona bizona.
Do 1. junara 1889. u SAD-u je preostalo svega 456 bizona čiste pasmine, a 256 ih je bilo u zarobljeništvu u Nacionalnom parku Jelovston i nekolicini drugih rezervata. Razlozi masovnog pokolja bizona su brojni.
Što jeziva fotografija stvarno prikazuje?
Zbog izgradnje tri željezničke pruge kroz najnaseljenija područja bizona, porasla je potražnja za njihovom kožom i mesom. Povrh toga, moderne puške olakšale su ubijanje ovih životinja, a nije bilo zaštitnih mjera koje bi obuzdale lov.
Kada je Transkontinentalna željeznica dovršena 1869., ubijanje bizona se ubrzalo. Godine 1871. kožara u Pensilvaniji razvila je metodu pretvaranja kože bizona u komercijalnu kožu. Rojevi lovaca na kožu ubijali su stada središnjih ravnica "šokantnom brzinom".
Tako je poznata zloglasna slika lobanja bizona snimljena u Mičigen karbon Vorks, rafineriji koja prerađuje kosti bizona u drveni ugljen koji je industrija šećera koristila za filtriranje i pročišćavanje šećera. Kosti su korištene i kao ljepilo te gnojivo.
"Ova fotografija bilježi izuzetno uspješan posao koji je izgrađen na otpadu koji je stvorila američka zapadna ekspanzija i njena popratna rasna logika inferiornosti američkih domorodaca", kaže Bethany Hughes, pripadnik Čoktav nacije iz Oklahome i docent na Univerzitetu Odsjek za indijanske studije Mičigena, dodajući da kolonijalizam i kapitalizam putuju zajedno.
'Ubijte svakog bizona kojeg možete!'
"Ova fotografija nije samo podsjetnik na štete kolonijalne prošlosti. To je optužnica protiv komercijalnih potrošačkih praksi koje zamagljuju materijalne i etičke uslove koji čine luksuz poput rafiniranog šećera lako dostupnim i naizgled benignim", rekla je Huges.
Ubijanje bizona takođe je bilo dio vojnih kampanja koje su uskraćivanje resursa koristile kao taktički potez.
Dobro je dokumentovano da su službenici zapadne vojske slali vojnike da ubijaju bizone kako bi iscrpili indijanske resurse tokom kolonizacije SAD-a.
Analiza istoričara Roberta Vostera u knjizi "Vojska i američka politika prema Indijancima" priznaje da je general Filip Sheridan, vojni službenik odgovoran za strategiju "totalnog rata" protiv plemena Južnih ravnica, "prepoznao da bi eliminacija bizona mogla biti najbolji način da se Indijance prisili na promjene njihovih nomadskih navika".
Postoji čak i snimak Sheridana kako zakonodavcima, koji su pokušavali donijeti zakone o zaštiti sve manjih stada bizona, govori: "(Lovci) uništavaju zalihe Indijanaca. A dobro je poznata činjenica da je vojska koja izgubi svoju bazu snabdijevanja stavljena u veliku nepovoljnu poziciju… za trajni mir, neka ubijaju, deru i prodaju dok se bizoni ne istrijebe."
Sheridan je u pismu kolegi generalu 1868. godine napisao: "Najbolji način za vladu je da (plemena) osiromaši uništenjem njihove stoke, a zatim ih naseli na zemlji koja im je dodijeljena."
Još jedan vojni službenik - potpukovnik Dodge - rekao je lovcu: "Ubijte svakog bizona kojeg možete! Svaki mrtav bizon je Indijanac koji je otišao."
Indijanska plemena znala su šta se događa. Satanta, poglavica plemena Kiovas u Velikim ravnicama, priznao je da je "uništiti bizona značilo uništiti Indijanca" - kako se Bili Dixon, lovac na bizone i graničar iz Teksasa, prisjetio u svojoj autobiografiji: "General Filip Sheridan, kako bi pokorio i osvojio ravničarska plemena za sva vremena, poticao je i praktikovao upravo ono čega se Satanta bojao da bi se moglo dogoditi".
Lišavanje američkih domorodaca bizona značilo je da su bili prisiljeni preseliti u nove rezervate koje je zapadna vojska uspostavila za njih, kako bi uzgajali hranu za preživljavanje.
Taktika vojske je upalila: članovi plemena Kiova kasnije su otjerani u rezervat u Oklahomi.
Unutar jedne generacije, prosječna visina američkih domorodaca pala je za više od 2,5 centimetra. Do početka 20. vijeka smrtnost djece bila je 16 odsto viša, a prihod po stanovniku među nacijama bizona ostao je 25 odsto niži u poređenju s nacijama koje nisu bile toliko ovisne o bizonima.
Mali pomaci u oporavku populacije bizona
Tokom godina se, međutim, povela rasprava o ubijanju: kako su lovci uspjeli ubiti 30 do 60 miliona životinja?
Ovo pitanje postavila je studija iz 2018. koja je kao odgovor ponudila epidemiju u to vrijeme: antraks u Nebraski i teksaška krpeljna groznica u Montani bile bi dovoljno smrtonosne da istrijebe desetine miliona životinja, bio je zaključak te studije.
Nezavisno o uzroku, populacija bizona nikad se nije u potpunosti oporavila i vrsta se još uvijek vodi kao gotovo ugrožena.
Posljednjih godina uloženi su napori da se bizoni vrate u Velike ravnice, između ostalog i zato jer su nevjerovatno važni za ekosistem prerija. U Zakonu o smanjenju inflacije američke vlade iz 2023. obećano je 25 miliona dolara za obnovu populacije bizona širom SAD-a, a manji napori već su u toku: 1.000 bizona uzgojenih u rezervatima koji pripadaju neprofitnoj organizaciji za zaštitu prirode The Nature Conservancy vraćeno je na pašnjake svojih predaka. Projekt obnove u Montani ima za cilj vratiti 5.000 bizona u prerije, a plemena su vratila 250 bizona na svoju zemlju u partnerstvu s Nacionalnom federacijom za divlje životinje.
Poruka koja ima težinu i danas
Upečatljiva slika lobanja bizona, kaže Hughes, nosi poruku koja omogućava posmatraču da osjeća tugu zbog prošlosti, ali ga ne prisiljava da se suoči s "načinima na koje kolonijalni i kapitalistički sistemi nastavljaju negativno oblikovati našu okolinu i naše živote".
“Više od toga, ova fotografija ukazuje na načine na koje su potrošači proizvoda motor koji pokreće kolonijalni stroj. Ako dehumanizirate drugu osobu ili objektivizujete živo biće kao 'prirodni resurs', otkrili ste vlastiti nedostatak ljudskosti i nerazumijevanje što znači živjeti u odnosu sa svijetom oko sebe", kaže Hughes.
"Ovo je važna poruka koju treba podijeliti s javnošću jer je ovo tekući problem, a ne istorijski", zaključuje, prenosi Net.hr.
