Naučnici koji se bave dinamikom unutrašnjosti našeg planeta upravo su otkrili da je Zemljina čvrsta unutrašnja željezna jezgra, koja se obično vrti unutar tekućeg vanjskog omotača, toliko usporila da bi se moglo reći da "stoji na mjestu". Koliko god ova informacija može zvučati uznemirujuće (kao da je prestalo kucati srce našeg planeta), ovo nije prvi put da se takvo nešto dogodilo.
Ali, izgleda da se to dešava poprilično često.
"Ustanovili smo da se unutrašnje jezgro gotovo prestalo rotirati tokom posljednjih deset godina i možda prolazi kroz promjenu u višedecenijskoj oscilaciji", naveli su u istraživanju geofizičari Yi Yang i Xiaodong Song sa Univerziteta Peking, a prenosi Science Alert.
Zašto je unutrašnjost našeg planeta još uvijek misterij?
Unutrašnjost Zemlje se sastoji od tri glavna sloja: vanjske kore, plašta i jezgre, koja je pak podijeljena na tekuću vanjsku i krutu unutrašnju. Mada smo podosta upućeni u zbivanja i prirodne procese na površini planeta, ono što se dešava u njegovoj utrobi još je uvijek donekle misterij.
Naime, naučnici ne mogu otputovati do središta Zemlje, s obzirom na to da se ono nalazi na dubini od nekoliko hiljada kilometara te stoga ne mogu dobiti podatke izravnim mjerenjima. Jedino što mogu napraviti jest prikupiti informacije indirektnim putem, analizom svojstava potresa ili nekom drugom sličnom metodom.
Stoga nije čudno da tek nekoliko decenija znamo da se unutrašnje jezgro rotira u odnosu na plašt. To su 1996. godine potvrdili Song i njegov kolega seizmolog Paul Richards sa Univerziteta Columbia. Nakon toga su se naučnici širom svijeta bacili na posao (s udaljenosti od 5100 kilometara) kako bi pokušali shvatiti koliko se brzo jezgra okreće.
Naučnici uporedili stare i nove podatke
Na početku se smatralo da unutarnja jezgra napravi puni krug oko svoje osi svakih 400 godina, da bi se zatim pretpostavilo da je ipak malo sporije prirode, odnosno da joj za to treba punih 1000 godina. Dakle, unutar naučne zajednice se još uvijek burno raspravlja o brzini i promjeni rotacije čvrstog "srca" našeg planeta.
Stoga je Song, kako bi dobio daljnje odgovore, odlučio koristiti istu metodu kao i 1996. Tada su on i Richards analizirali podatke o seizmičkim valovima koji su prolazili unutrašnjom jezgrom, od južnog Atlantika do Aljaske, između 1967. i 1995. godine.
Da se jezgra nije rotirala, udarni valovi bi prelazili isti put. Ali, Song i Richards su utvrdili da su seizmički valovi postali djelić sekunde brži od 1960-ih do 1990-ih.
Mijenja smjer svakih sedam godina?
Song je u novom istraživanju ponovno pregledao te stare podatke, upoređujući ih s novijim obrascima gotovo identičnih seizmičkih valova. Ustanovio je da se unutrašnja jezgra skoro u potpunosti zaustavila te da se možda čak počela okretati u drugom smjeru; odnosno da čvrsta željezna kugla počinje mijenjati smjer u sklopu oscilacije koja traje sedam decenija.
Naučnici navode da se ovaj period od 70 godina podudara s drugim periodičnim promjenama koje vidimo na Zemljinoj površini; poput dužine dana i magnetskog polja, koji takođe prolaze periodne promjene nakon šest do sedam decenija. S tom hipotezom se slažu i drugi obrasci u promatranju klime, globalne srednje temperature i porasta nivoa mora.
Budući da je Zemljina unutrašnja jezgra dinamički povezana sa svojim vanjskim slojevima, odnosno vezana za vanjsku jezgru elektromagnetskom spregom i za plašt gravitacijskim silama, studija bi takođe mogla pomoći pri našem razumijevanju načina na koji procesi duboko u središtu našeg planeta utiču na zbivanja na njegovoj površini.
Istraživanje naziva Multidecadal variation of the Earth’s inner-core rotation objavljeno je u časopisu Nature Geoscience.
