Riječ je džinovskom području nižeg magnetnog intenziteta koje se proteže iznad Južne Amerike pa sve do jugozapadne Afrike.

Južnoatlantsku anomaliju NASA opisuje kao udubljenje u zemljinom magnetnom polju i naziva ga "nekom vrstom rupe u svemiru", ali navodi da, sudeći po trenutnim saznanjima, ona ne utiče na život na Zemlji.

Međutim, to se ne može reći za letjelice u Zemljinoj orbiti koje prolaze direktno kroz anomaliju u svom kruženju oko Zemlje na niskim visinama.

Sateliti i letjelice američke svemirske agencije su posebno osjetljivi na oslabljen intenzitet magnetnog polja.

Smanjena snaga magnetnog polja znači da su sistemi direktno izloženi protonima sa Sunca, koji direktno ometaju njihov rad.

Ti nasumični udari uglavnom rezultiraju manjim tehničkim poteškoćama, ali uvijek postoji rizik da mogu izazvati značajan gubitak podataka kao i trajnu štetu ključnih komponenti.

Upravo ublažavanje tih rizika je jedan od glavnih razloga zašto NASA aktivno prati anomaliju.

Drugi razlog je misterija koju ona predstavlja: to je velika prilika za istraživanje ovog kompleksnog fenomena kojeg je teško shvatiti, a resursi koje NASA ima na raspolaganju odlični su za proučavanje.

"Anomalija se takođe može interpretirati kao posljedica smanjene dominacije dipolnog polja u tom regionu", tvrdi Nasin geofizičar i matematičar Veijia Kuang, prenosi "Nova.rs".

“Konkretno, lokalizovano polje obrnutog polariteta snažno raste u regionu ove anomalije, što intenzitet magnetnog polja čini vrlo slabim, slabijim od intenziteta u okolnim regionima", dodao je.

I dok postoji mnogo toga što naučnici još ne shvataju po pitanju ove anomalije, nova saznanja polako rasvjetljuju slučaj.

Jedna studija iz 2016, koju je vodila Nasina fizičarka Ešli Grili otkrila je da se anomalija polako kreće u smjeru sjeverozapada.

Još je nevjerovatnije to što izgleda da je anomalija u procesu razdvajanja na dva dijela.

Naučnici su prije tri godine otkrili da svaki dio predstavlja odvojeni centar minimalnog magnetnog intenziteta unutar veće anomalije.

Još uvijek se ne zna šta to znači za budućnost ove anomalije, ali u svakom slučaju postoje dokazi koji upućuju na to da ona nije nova.

Studija objavljena u maju 2020. sugeriše da ovaj fenomen nije izuzetak, već događaj koji se na Zemlji ponavlja već 11 miliona godina.

Naravno, ostaje mnogo nepoznanica, ali dobro je znati da ovu anomaliju trenutno proučava najveća svemirska agencija na svijetu.

"Iako se ova anomalija kreće sporo, ona prolazi neke morfološke promjene i važno je da nastavimo da je pratimo", rekao je Sabaka.

"Upravo to nam pomaže pri izradi modela i predviđanja", zaključio je.