Ostvarenje koje je spojilo žanrove porodične melodrame i naučne fantastike kroz priču o prijateljstvu između malog izgubljenog vanzemaljca i mladog dječaka iz rasturene porodice postalo je film sa najvećom zaradom osamdesetih. Takođe, bio je nominovan u devet kategorija za nagradu "Oskar", osvojivši četiri za najbolji zvuk, montažu zvuka, vizuelne efekte i originalnu muziku, dok su one glavne ipak otišle prizemnijem "Gandiju", ostavljajući fantastiku u žanrovskom getu još koju godinu.

Sa druge strane kritičari su hvalili "E.T." zbog djetinje, iskrene hirovitosti i novog načina tretiranja porodičnih odnosa, što ga je  izdvojilo od drugih naučnofantastičnih filmova svoje ere, poput mračnih postapokaliptičnih ostvarenja "Istrebljivač" i "Mad Maks" ili zastrašujućih naučnih horora sa monstruoznim bićima kao što su "Stvor" i "Osmi putnik".

Uspjeh ovog filma pokazao je široj publici da vanzemaljci mogu biti umiljati i prijateljski raspoloženi za porodicu, da budu drugari sa svakim klincem u bioskopu umjesto samo da budu okrutna čudovišta iz drugog svijeta, a decenijama kasnije, njegovi "nasljednici" pojavljuju se u filmovima poput "Lilo i Stič" i serijama poput "Mandalorijan".

Film je debitovao u junu 1982. godine, ali je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Kanu nekoliko sedmica ranije, 26. maja 1982. godine, nakon što je izabran za zatvaranje 35. izdanja ovog prestižnog događaja.

Iako Spilberg nije bio previše cijenjen kao umjetnički režiser kod festivalskih žirija tog vremena, film je naišao na oduševljenje od samog početka, izazvavši ogromne ovacije koje su ušle pravo u legendu filma. Uspjeh u Kanu brzo se pretvorio u ogromne prihode na blagajnama, jer je film zaradio skoro 360 miliona dolara od prvobitnog izdanja u SAD, a do danas to je skoro 800 miliona dolara širom svijeta. To je bio pravi pokazatelj da je Spilberg više od režisera koji snima blokbaster spektakle ("Ralje", "Indijana Džons") i da unutar koordinata žanrovskog filma kao režiser može dati mnogo kompleksnije priče, tjerajući publiku širom svijeta da plače u najdirljivijim momentima priče.

Kada je riječ o nastanku ovog ostvarenja, sam Spilberg rekao je da je inicijalna ideja stigla od njegovog izmišljenog drugara iz djetinjstva, koji bi mogao da bude brat kojeg nikada nije imao, ali i otac za kojeg nije osjećao da ga ima. Spilberg, koji je u vrijeme snimanja filma bio u tridesetim godinama, još je bio relativno blizak svojim subjektima po godinama, što se vidi u snažnom emocionalnom uticaju filma, kao i u nadahnutoj režiji, posebno način na koji njegova kamera radi u visini dječije glave, fizički ulažući u dječiji univerzum i njegov naivno-idealistički stav prema dječijem humoru, igrama i ukusu.

Film je bio zaista ličan za Spilberga, o čemu dovoljno govori činjenica da je odbio sve ponude za razvijanje franšize, uključujući i sopstvenu ideju.

Magija

Magazin "Empajr" nazvao je scenu leta Eliota i malog vanzemaljca biciklom iznad šume najmagičnijim trenutkom u istoriji kinematografije. Scena je posveta filmu Vitorija de Sike "Čudo u Milanu" iz 1951. godine, jednom od Spilbergovih omiljenih filmova. Spoljašnja scena Noć vještica i scene jurnjave "letećeg bicikla" snimljene su na ranču Porter, a doprinos italijanskog dizajnera Karla Rambaldija (dizajnirao i vanzemaljce za "Bliske susrete treće vrste") bio je trijumf klasične animatronike. Lutka je stvorena za tri mjeseca po cijeni od 1.5 miliona dolara, a Spilberg je izjavio da je to nešto što samo majka može voljeti.