- Јa sam u jednom trenutku pomislio: ako on dobije Nobelovu nagradu, jedino što mi ne smijemo nikad da uradimo je da priznamo Kosovo - rekao je Kusturica za Sputnjik.

Upitan može li se govoriti o izvjesnoj njegovoj sličnosti sa Handkeom, prije svega u težnji ka slobodi, ali i primljenoj "porciji udaraca", proslavljeni režiser je ocijeno da "više liči na Hajduk Veljka".

Kusturica otkriva da u knjizi "Autobiografija o Handkeu" govori o čovjeku koji proističe iz najveće tradicije evropske književnosti, romantičarske, a kasnije i moderne i postmoderne, ali je sve to odbacio svojim nekonvencionalnim jezikom.

- Taj jezik nije imao široku publiku, ali je Handke kao pojava imao ogromnu publiku zato što je bio jedina kopča sa sedamdesetim godinama, vremenom kada se svijet bunio i imao pravo glasa. Mi danas živimo u vremenu apsolutne eksploatacije i gubitka pozicije onih koji treba da nam budu parametri - objašnjava Kusturica.

Proslavljeni režiser navodi da je knjiga ispresijecana njegovim putovanjem i boravkom u Stokholmu, sa fiksacijom koja je simbolički predstavila Handkeov život.

- Zamišljao sam ga kao čovjeka koji prelazi one zategnute sajle kao maestro ekvilibrijum, kao nekog ko - u vrijeme kad ne možemo da ga nađemo telefonom ili preko drugih - zapravo nastupa u fraku i sa letvom kojom održava ravnotežu - kaže Kusturica.

Kusturica navodi da je Handkeov život izvan literature bio hod po žici, budući da je ostao hrišćnin "koji se na našem slučaju pokazao kao neko ko je u stanju da se žrtvuje za pravdoljublje".

- Međutim, u Handkeovom slučaju bogatstvo i raspon njegovog eksperimenta je tema moje knjige i utoliko sam pomislio da bi najbolje bilo da se zove "Autobiografija o Handkeu" iako postoji čuvena "Autobiografija o drugima" - kaže Kusturica.

On napominje da Handke nikad nije dozvoljavao da ga proguta tržište.

- Nikad nije činio ustupke tržištu, ali vidite kako uspijeva ta jedinstvena sudbina da privuče na sebe pažnju: čak i ako znamo da je bio na našoj, srpskoj strani, on je ipak dobio Nobelovu nagradu - rekao je Kusturica.

Prema njegovim riječima, Handke je hodočasnik, a njegovoj knjizi on se zove Petar, apostol speleolog.

- Zato što apostolski djeluje, ali to djelovanje nije smješteno između velikih događaja i tema. To je pisac koji je od splitskog čistača cipela pravio sveca, a od svoje posjete Skoplju kad je vidio one brojne kape - napravio je čitavu simfoniju... Handke nam je ukazao na taj zanemareni svijet i, kako je sam rekao na dodjeli Nobelove nagrade, na to da je ushićenje najveća ljudska moć - podsjeća Kusturica.

Reditelj otkriva da je upravo u zbiru tih i takvih impresija koje je Handke ostavio na njega napisao ovu knjigu.

- To je roman ispresijecan esejiziranjem i rekonstrukcijom Handkeovih posjeta Kosovu i Republici Srpskoj. U svakom slučaju proveo sam posljednjih godinu i po dana boreći se sa vlastitom nepismenošću - kako reče jedan drugosrbijanac, mada ja mislim da smo svi mi manje više nepismeni dok ne dokažemo obrnuto - navodi Kusturica.

On potvrđuje da su pobuna, pravdoljublje i žrtvovanje ključne riječi koje su ga trajno povezale ne samo sa Handkeom, nego sa svim ljudima sa tim svojstvima.

- U Stokholmu se dogodila pobjeda, velika, jer je nagrada dokaz nevinosti njegove duše. Iako je konzervativni hrišćanin - istakao je Kusturica.