Ovu odluku donio je žiri u sastavu Slađana Ilić, Milo Lompar i Želidrag Nikčević.

Izaslanik predsjednika Republike Srpske Pero Simić uručio je Vodolazkinu i Orden časti sa zlatnim zracima.

Direktor Andrićevog instituta Emir Kusturica rekao je da je pri nastanku ovog instituta ideja bila da na ovaj prostor dolaze veliki književnici, poput Petera Handkea i drugih velikana.

"Svi pišu, ali veliki piscu se izdvajaju, ne samo izborom teme, nego i svojom formom", napomenuo je Kusturica.

On je istakao da je srećno rješenje da Vodolazkin dobije nagradu za najbolji roman, a da Maksimovićeva nagrada predstavlja, prije svega, duhovnu dobit.

Predsjednik žirija Slađana Ilić pročitala je obrazloženje odluke žirija o dodjeli nagrade za životno djelo srpskom pjesniku Miroslavu Maksimoviću u kojem se, između ostalog, navodi da je Maksimović jedan od najznačajanih savremenih srpskih pjesnika i autor velikog broja knjiga koje su prevođene na brojne svjetske jezike.

"Njegova poezija sadrži motiv i teme koji su u vezi sa životom modernog čovjeka, kao i sa životnim radostima i teškoćama", istakla je Ilićeva.

Maksimović je čestitao Dan Republike Srpske i zahvalio Kusturici i članovima žirija na dodjeli nagrade.

On je rekao da je Ivu Andrića vidio samo jednom početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.

"Žurio sam i kod hotela `Moskva` gotovo sam se sudario sa Andrićem. Bio je siv jesenji dan. Ivo je bio u sivom odijelu i uklapao se u pejzaž, ali je gospodskim stavom naglašavao svoje prisustvo kao da je pojavom govorio da život nije samo ono što je oko nas nego ono što u sebi nosimo. A to što u sebi nosimo nije samo naše nego smo to primili od drugih ljudi, genetski, istorijskim pamćenjem", istakao je Maksimović nakon što mu je Kusturica uručio "Veliku nagradu Ivo Andrić".

Govoreći o odluci da roman "Brizbejn" bude proglašen za najbolji, Ilićeva je navela da je i ruski pisac Jevgenij Vodolazkin svojim djelom zavrijedio laskavo priznanje Andrićevog instituta koje su prije njega dobili velikani poput Petera Handkea i Zahara Prilepina.

Vodolazkin je zahvalio žiriju i čestitao kolegi Makimoviću, dodajući da mu zavidi što je vidio Andrića.

"Ja nisam vidio Ivu Andrića, ali sam vidio i vidim Emira Kusturicu, drugog velikog čovjeka iz ovih krajeva. Želim i njemu da zahvalim za gostoprimstvo", rekao je Vodolazkin.

On je istakao da je Andrić onaj koji je sagradio most u Višegradu.

"Već sam vidio taj most izdaleka i nadam se da ću još uspjeti da prošetam. Htio bih da po tom mostu prošetaju svi koji su u sukobu, koji ratuju u cijelom svijetu, zato što mostovi spajaju. Još nisam vidio most koji razdvaja", poručio je Vodolazkin.

Na početku svečanog uručenja nastupili su učenici Osnovne muzičke škole "Kornelije Stanković" iz Ugljevika Marko Ristić i Đorđe Perić koji su izveli muzičke numere na harmonici.

Miroslav Maksimović jedan je od vodećih srpskih pjesnika čija su djela prevođena na mnoge jezike, a dobitnik je najcjenjenijih srpskih književnih nagrada. Autor je 11 zbirki poezije i dvije knjige eseja, a rođen je u Njegoševu 26. maja 1946. godine.

Najvažnije Maksimovićeve zbirke su "Spavač pod upijačem", "Menjači", "1972", "Soneti o životnim radostima i teškoćama", "55 soneta o životnim radostima i teškoćama", "Nebo", "Izabrane pesme", "Beogradske pesme", "77 soneta o životnim radostima i teškoćama".

Jevgenij Vodolazkin je ruski naučnik i prozni pisac. Rođen je u Kijevu 21. februara 1964. godine.

Diplomirao je na Filološkom odsjeku Kijevskog univerziteta 1986. godine. Iste godine upisao je postdiplomske studije na Institutu za rusku književnost Ruske akademije nauka /Puškinski dom/ na odsjeku za starorusku književnost. Godine 1990. odbranio je diplomski rad o prevodu vizantijske "Hronike Đorđa Amartolosa". Godine 2000. odbranio je doktorsku disertaciju na temu "Svjetska istorija u književnosti drevne Rusije". Godinama je proučavao koncept pripovijedanja u književnim spomenicima. NJegova bibliografija sadrži mnogobrojne naučne članke i tematske monografije.

Knjige Vodolazkina čitaju se širom svijeta. Objavljene su na 34 jezika.

Napisao je romane "Otmica Evrope" 2005. godine, "Solovjov i Larionov" 2009, "Lavr" 2013. godine, "Avijatičar" 2016, "Brizbejn" 2018, "Opravdanje ostrva" 2020, te "Čagin" 2022. godine.

Dobitnik je mnogobrojnih priznanja za prozna djela. Živi u Sankt Peterburgu.

"Velika nagrada Ivo Andrić" dodjeljuje se od 2015. godine, kada su nagrađeni Matija Bećković i Vladimir Kecmanović, a nakon njih laureati su bili Dušan Kovačević, Zahar Prilepin, Ju Hua, Bora Đorđević, Goran Petrović, Rajko Petrov Nogo, Dragoslav Mihailović, Guzelj Jahina, Milovan Danojlić i Peter Handke.