Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” banjalučki slikar Miloš Vujić, koji je nedavno doktorirao na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu.

Šta nam možete reći o ideji Vaše doktorske disertacije “Umjetnik kao mitolog”?

VUJIĆ: To je naziv projekta i ciklusa od približno šezdeset slika urađenih u tehnici ulja na platnu.  Umjetnik - mitolog iz slovenskog paganskog svijeta, prikuplja mitove i njihova tumačenja, raščlanjuje ih i ponovo definiše u slikarskom procesu. Konačan izraz je likovno djelo koje nudi jedinstven pogled na sliku mitološkog svijeta. Prikupljeni materijal, mit, tradicija i potreba da spoznam taj svijet  postaje motiv likovnog stvaralaštva. Transformacija koja prati mit je sastavni dio razvoja likovnog izraza. Konačno likovno djelo sadrži i mitološki i savremeni karakter.

Koje motive iz slovenske mitologije posebno izdvajate?

VUJIĆ: Motivi su obično mitske ličnosti (božanstva) u akcijama vezanim za uloge koje im se prepisuju (Triglav, Svarog, Veles, Dažbog, Perun), ali i mitološka bića i demoni slovenskog mitološkog sistema (Baba Jaga, vampir, zmaj).

Da li planirate i dalje da idete u tom smjeru?

VUJIĆ: Moj rad će nastaviti razvoj u ovom smjeru, iako mislim da ću napraviti kraću pauzu od mitologije kao “glavnog” motiva. Ova tematika je kompleksna i široka i u mogućnosti sam da se bavim i drugim “srodnim” motivima i tematikama. Sve što se tiče mita, simbolike, običaja, rituala, mističnog ili fantastičnog, najvjerovatnije će pronaći mjesto u mojim slikama. To su neiscrpni izvori ideja i inspiracije, koji fantastičnim karakterom omogućavaju i novi način posmatranja i razumijevanja “stvarnog” svijeta.

Mentor Vam je bio slikar Vladimir Veličković. Kakvi su utisci Vašeg susreta s njim i njegovim radom?

VUJIĆ: Riječ je o vanserijskom umjetniku. Dostupan je i otvoren za saradnju. U početku saradnje postojao je veliki pritisak, jer je riječ o velikom autoritetu likovnog svijeta. Ipak, poteškoće nastale u radu, rješavali smo bez problema, jer u ovome slučaju zadobijeni savjeti odmah dopiru do umjetnika, tako i mene, bez inače prisutnog prkosa koji svako od stvaralaca ima u sebi. Naveo bih jedan slučaj, a u pitanju je jedan od naših sastanaka, nakon kojeg sam drastično izmijenio svoju poetiku i dotadašnji pristup motivu. Moje slike su ekstremnom brzinom prešle put od žestoko ekspresivnog izraza ka umjerenoj i svedenoj formi, što je inače period koji traje dosta dugo u slučaju samostalnog stvaranja. Saradnja sa Vladimirom Veličkovićem mi je ostala u najpozitivnijem sjećanju.

Koliko je to uticalo na Vaše usmjerenje?

VUJIĆ: U slučaju mladog umjetnika veliku uloga igra promjena sredine. Moj slučaj je ovaj odlazak u Beograd. Prije pet ili šest godina, prisustvovao sam odbrani magistarskog rada Renata Rakića. On je banjalučki slikar, veliki umjetnik, prvi mentor i čovjek koji me je spremio za akademiju i uveo u svijet slikarstva. Na odbrani sam prvi put čuo profesora Sašu Filipovića, sada dekana i profesora na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu, a tada člana komisije. Mogu reći da sam već tada znao da ću, ako odem u Beograd, težiti da radim sa tim profesorom. Mogao sam da slušam i posmatram umjetnike i pedagoge, kao što su Vladimir Veličković, Saša Filipović, Gordan Nikolić i Dragan Zdravković u isto vrijeme. To je veliko iskustvo, ali i čast.

Šta vidite kao problem što se tiče zainteresovanosti publike, ali i samog položaja umjetnika kod nas?

VUJIĆ: Najveći problem se ogleda u tome što iz godine u godinu imamo sve veći broj mladih umjetnika, ali i manji broj afirmisanih umjetnika. Mislim da je interakcija između autora i posmatrača postoji jer se samo na taj način mladi umjetnici mogu ostvariti. Jasno je da je umjetnički (slikarski) poziv skup, ali je takođe jasno i da umjetnici ne insistiraju na finansiranju baš svake stavke, bitne za proces nastanka slike. Dovoljan je prostor i termin za izlaganje, ali ako je moguće i neki prateći katalog.

Postoje li takvi prostori pogodni za mlade umjetnike?

VUJIĆ: Na prvom mjestu, oduševljen sam načinom na koji rade Galerija, JU “Centar za kulturu i obrazovanje” Laktaši i Galerija Doma kulture, Srbac, gdje sam izlagao. Mogu reći da imam samo pozitivno mišljenje i iskustva kada su ove ustanove u pitanju. Postavka, održavanje, procedura i prateći katalog izložbe - sve je na pravom mjestu. Takođe, želim reći i to da sam član ULUS-a od 2018. godine. Kao član udruženja sam prošle godine imao šest kolektivnih i jednu samostalnu izložbu u Beogradu, kao i još dvije, ove godine u zakazanim terminima. O svakom konkursu odlučuje stručna komisija, procjenjuje radove i na osnovu toga određuje termine za izlaganje. Sve je jednostavno.

Šta je ovdje kod nas potrebno, što se toga tiče?

VUJIĆ: Potreban nam je jedan takav oblik organizacije i komunikacije, po kojem će se umjetnici mnogo brže uvoditi u “izlagačke vode” te se vremenom afirmisati. Što se tiče publike i posmatrača, na osnovu ličnog iskustva, mogu reći da interakcija između autora i posmatrača postoji, te da su ljudi zainteresovani za umjetnost. Ta potreba za umjetnošću, još je svedena na određeni broj ljudi, ali ako uporedim sa situacijom od prije deset godina kada sam počinjao da radim, mogu reći da jedan oblik progresa postoji.

Izložba

Možete li nam reći nešto više o izložbi koju pripremate?

VUJIĆ: Mogu da govorim o planiranju. Ideja je da se postavka prikaže i dogodi u prvoj polovini ove godine. To će biti premijerno prikazivanje postavke doktorsko-umjetničkog projekta, ne računajući izložbu u sklopu odbrane rada u galeriji Fakulteta savremenih umetnosti. Izložba će, naravno, ići i dalje. Već imam dogovorene termine za izlaganje - avgust i septembar 2019. godine, u Umetničkoj galeriji “Stara Kapetanija” i u Galeriji ULUS u Beogradu.