Krojeći nošnje za Srbe koji žive i rade na svim kontinentima, ističe ljepotu našeg dinarskog  nasleđa. Bogastvo unikatnih radova i Nadinog umjeća nemaju granicu. 

Od djetinjstva se bavila izradom ručnih radova. Gledajući fotografije na kojima su bili ljudi u narodnim nošnjama rodila se ljubav prema ovom rijetkom i zaboravljenom zanatu. 

"Imali smo jednu radionicu u udruženju Filca za izradu predmeta od vune. U razgovoru sa Borkom Ješić koja je najzaslužnija za sve ovo što ja sada radim, rekla sam da mi se sviđaju narodne nošnje. Krenuli smo da sarađujemo. Ja sam išla kod nje, ne štedeći ni sebe ni vrijeme. Zaista majčinski sestrinski, ne znam kako. Nije uopšte žalila da mi prenese znanje", priča Nada Tošić.
  
Muške narodne nošnje se rade na čohi, a ženske na plišu. Veze se ručno od svilenog konca. 

"Ja bih voljela da uradim sve te uzorke koji su urađeni na našem području što je nošeno, pa da se to zabilježi da to ostane šta je bilo i da se na neki način oživi produži vijek trajanja", ističe Nada Tošić.

Na sarajevsko – romanijskoj i gornjo drinskoj regiju aktivne su samo tri narodne radionice. Kod mladih ljudi još uvijek ne postoji interesovanja za nasleđem starog zanata. Objašnjenje treba tražiti u težini i dužini izrade narodnih nošnji. Nedostaje ni finansijska ni marketinška podrška šire društvene zajednice. Međutim, i dalje je najvažnija podrška porodice. 

"Pošto sam zaposlena, od sedam do tri sam na poslu. Od tri sata kao savaka žena dođem kući poradim sve poslove, obavim ručak, spremim ručak za naredni dan. Uradim sve što treba, popije se popodnevna kafa i malo se odmori. Kad svi odu za svojim poslom ja ostajem sama. Znam ostati i do tri sata ujutru. Da mi to prođe ko dlan o dlan, da uopšte ne osjetim da je toliko vremena prošlo", kaže Nada Tošić.   

U izradi narodnih nošnji neophodno je unijeti sve detalje kako bi odjevni predmeti imali dušu. Kroji se na osnovu orginala prenjetih sa fotografija starih sto i više godina. Na Romaniji se nosila tamnija nošnja, a gizdavija i sa više ornamenata u Hercegovini i Crnoj Gori. Pored volje i želje da narodnu nošnju otrgnemo od zaborava, da nije kudova i naših klubova u inostranstvu narodna nošnja otišla bi u potpuni zaborav.