U Andrićevom životu smjenjivale su se književna i uspješna diplomatska faza. 

Andrić, rođen u mjestu Dolac 9. oktobra 1892. godine, a preminuo u Beogradu 13. marta 1975, bio je srpski i jugoslovenski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije. 

Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost "za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje". 

Andrić je u mladosti bio pripadnik naprednog pokreta Mlada Bosna i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije. 

U austrijskom Gracu diplomirao je i doktorirao, a vrijeme između dva svjetska rata proveo je u službi u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu. 

Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti. Njegova najpoznatija djela su "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Prokleta avlija", "Gospođica" i "Jelena, žena koje nema", zatim niz uzbudljivih pripovjedaka, poetski zapisi... 

U svojim djelima uglavnom se bavio opisivanjem života u Bosni za vrijeme otomanske vlasti. 

U Beogradu postoji Zadužbina Ive Andrića, a prva i najvažnija odredba piščeve oporuke bila je da se njegova zaostavština sačuva kao cjelina i da se, kao legat odnosno, zadužbina, namijeni za opšte kulturne i humanitarne potrebe. 

Na osnovu piščeve testamentarne volje, svake godine dodjeljuje se Andrićeva nagrada za priču ili zbirku priča napisanu na srpskom jeziku. 

Tokom njemačke okupacije Srbije i Jugoslavije Andrić je odbio da prima penziju i insistirao da se njegova djela ne objavljuju. 

Odbio je da potpiše "Apel srpskom narodu" kojim se "osuđuje otpor okupatoru". 

Iz moralnih razloga odbio je poziv kulturnih radnika da se njegove pripovjetke uključe u "Antologiju savremene srpske pripovetke" za vrijeme dok "narod pati i strada": 

"Kao srpski pripovedač, kao dugogodišnji saradnik Srpske književne zadruge i član njenog bivšeg Književnog odbora, ja bih se u normalnim prilikama, razumljivo, odazvao ovom pozivu. 

Danas mi to nije moguće, jer u sadašnjim izuzetnim prilikama, ne želim i ne mogu da učestvujem ni u kakvim publikacijama, ni sa novim, ni sa ranije već objavljenim svojim radovima", objasnio je Andrić. 

U tišini iznajmljene sobe u Prizrenskoj ulici, napisao je "Travničku hroniku", a krajem 1944. godine i roman "Na Drini ćuprija". Oba romana objavio je u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata. 

Andrić je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju. 

U okviru Zadužbine Ive Andrića spada i Spomen-muzej koji se nalazi u sastavu Muzeja grada Beograda i otvoren je 1976. godine u stanu na Andrićevom vencu 8, u kome je pisac živio sa suprugom Milicom Babić od 1958. godine. 

Na inicijativu velikog srpskog i svjetskog filmskog autora Emira Kusturice u Višegradu je podignut Andrićgrad ili Kamengrad - kulturni centar koji se nalazi na lokaciji Ušće na samom ušću rijeka Drina i Rzav, a otvoren je 5. jula 2012. 

Grad je izgrađen od kamena i u njemu se nalazi pedesetak objekata - pozorište, moderni bioskop, gradska uprava, akademija lijepih umjetnosti, riječna marina i pristanište, hoteli, trgovi, crkva, stari han, dućani i spomen kuća Ive Andrića... 

Ivo Andrić se direktno i nedvosmisleno izjašnjavao kao Srbin i srpski pisac. 

U svom pismu komesaru Srpske književne zadruge (1942) ističe da je srpski pisac. U svojim ličnim dokumentima, ličnoj karti (1951), vojnoj knjižici (1951), partijskoj knjižici (1954), izvodima iz matične knjige rođenih i vjenčanih, u rubrici "narodnost" upisao je - "srpska". 

Andrić je dva puta odbio da njegove pjesme uđu u "Antologiju hrvatske lirike", a 1954. odbija da se u njegovoj biografiji u Jugoslovenskoj enciklopediji pomene da je hrvatskog porijekla. 

Kao neku vrstu potvrde Ivine narodnosti, kanadsko-američki istoričar Vilijam Meknil piše da su roditelji Ivine majke bili Srbi, te Vojnovićevo pismo njegovom bratu Luji u kome kaže: 

"Šaljem to djelo `"Eks ponto` koje je probudilo veliku senzaciju. Pisac mladi katolički Srbin iz Bosne, idealan mladić, 26 godina".