Grozdana Olujić je rođena 1934. u Erdeviku, gimnaziju je završila u Bečeju, a diplomirala je i magistrirala engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Prvi roman, "Izlet u nebo", objavila je 1958, a uslijedili su "Glasam za ljubav" (1963), "Ne budi zaspale pse" (1964), "Divlje sjeme" (1967), "Glasovi u vjetru" i "Preživjeti do sutra" (2017).

Objavila je i zbirke bajki "Sedefna ruža i druge bajke", "Nebeska rijeka i druge bajke", "Kamen koji je letio", "Snježni cvijet", "Jastuk koji je pamtio snove" i roman bajku "Zvjezdane lutalice".

Olujićeva je decenijama zastupljena u domaćoj lektiri za osnovce, ali i u lektiri za studente komparativne književnosti na nekoliko američkih univerziteta.

Zbog visokih umjetničkih dometa proglašena je počasnim građaninom Osla i nosilac je danskog Viteškog ordena Daneborg.

Bezmalo sve njene kratke priče iz zbirke "Afrička ljubičica" uvrštene su u antologije širom svijeta (u Nemačkoj, Izraelu, Rusiji, Indiji, Engleskoj, Americi, Francuskoj"), a priča "Igra" nagrađena je na Konkursu za najbolju svjetsku kratku priču u Njemačkoj.

Pored svih najvažnijih domaćih nagrada - tri nagrade Zmajevih dječijih igara, priznanja "Politikinog zabavnika", "Mlado pokolenje", "Zlatni leptir", "Stara maslina", NIN-ova nagrada, "Bora Stanković" za cjelokupno djelo, Grozdana Olujić dobila je i nagradu Svjetske akademije za umetnost i kulturu.

Knjige su joj prevedene na 36 jezika.

Predajući joj Povelju za životno delo Udruženja književnika Srbije 2004. godine, tadašnji predsjednik Slobodan Rakitić je istakao da je književno djelo Grozdane Olujić od izuzetnog značaja za srpsku kulturu i "baština srpskog naciona".

Bila je članica Udruženja književnika Srbije i Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju "Adligat" kojem je poklonila svoju biblioteku.

Ova dva udruženja pokrenula su, kako stoji u saopštenju, inicijativu da slavna književnica bude sahranjena u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.