Borković je rekao da je knjiga plod trogodišnjeg istraživanja, te da je, osim podataka o toj tragediji, namjera autora bila da prikupi što više izjava majki koje prvi put govore o životu prije i poslije gubitka beba.

"Posebno smo ponosni što prvi put imamo četiri majke koje do sada nisu istupale u javnosti i da su pristale da razgovaraju i iznesu svoje sjećanja", rekao je Borković.

On je dodao da je građu za knjigu prikupljao kroz intervjue i dokumentaciju do koje je teško bilo doći, budući da je većina oteta od Republike Srpske nakon rata za potrebe Haškog tribunala.

Borković kaže da je SR Јugoslavija, današnja Srbija, bila jedina zemlja koja je tada željela da pomogne, iako nijednu drugu evropsku zemlju odluka Savjeta bezbjednosti UN nije sprečavala da to učini.

"Za humanitarne letove trebalo je samo specijalno odobrenje Komiteta za sankcije da bi bio dostavljen kiseonik. Mi smo u dokumentima nalazili podatke da je zabilježeno i zadržavanje humanitarne pomoći na granicama i da su u tome prednjačile Njemačka i Mađarska", istakao je Borković.

On kaže da knjiga govori i o diskretnim herojima, odnosno solidarnosti građana Banjaluke i pomoći organizacija koje su željele da doniraju kiseonik ili su upućivale apel za pomoć.

"Ta tragedija je bila pod medijskom blokadom o kojoj, takođe, piše u knjizi", rekao je Borković.

Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica Milorad Kojić rekao je da je ovaj centar stavio na raspolaganje sve resurse da se izda ova knjiga.

"Na ovaj način je trebalo sačuvati sjećanje na to teško vrijeme kada djeca nisu dobila priliku da žive, a to im nije dala međunarodna zajednica", rekao je Kojić.

On je dodao da je u ovakvim slučajevima veoma teško utvrditi odgovornost, ali da ovdje postoji moralna odgovornost.

"Svi koji nisu dali dozvolu da se dopremi kiseonik sigurno ni danas ne mogu mirno da žive. Ova knjiga je i njima poruka da se to neće i ne smije zaboraviti", rekao je Kojić.

Sekretar Udruženja "12 beba" i majka jedne od beba Željka Tubić rekla je da u knjizi ima mnogo dokumentacije.

"Mi majke smo, zaista, zahvalne jer znamo da, kada ostane pisana riječ, ovaj događaj neće pasti u zaborav, već će biti opomena za buduća pokoljenja da se nešto takvo nigdije više ne dogodi", rekla je Tubićeva.

Zbog nedostatka kiseonika prva beba umrla je 22. maja 1992. godine, nakon čega je uslijedila agonija i smrt ostalih beba. Do 19. juna 1992. u Banjaluci je umrlo 12 beba, koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice.