Ostavimo za trenutak po strani lavirint školskog plana i programa i preslaganja u njihovoj literaturi, i ne pamti se da je javnost tako jednoglasno rekla – ne tražimo pomilovanje, tražimo program, tražimo poeziju.

Komisija je takođe naglasila da se voljena pjesnikinja, eto, uči u svim razredima osnovne škole. Desanka Maksimović je mnogo više od pjesnikinje za djecu i zbirka “Tražim pomilovanje” generacijama dočekuje srednjoškolce pred punoljetstvo. S razlogom.

Desankina zbirka “Tražim pomilovanje” je zbirka o bolu bijednih, nesavršenih, prkosnih i jalovih. Oni nisu duh epohe. Oni su epoha.

Pjesnikinja u ovoj zbirci ispituje ranjivost, različitost, pojedinca koji stoji go i ranjiv, zanesen i zaplašen pred životom. Pjesnikinja ljudima koji se spremaju da se otisnu u odraslo doba opisuje život. Obraća se različitima. U vremenu u kojem retko ko do djece može da dopre, Desanka Maksimović to uspijeva. Nisam ni znala da neki moji prijatelji vole da čitaju – a oni je dan danas citiraju.

Desanka Maksimović prvi put obraća se našoj djeci u osnovnoj školi pjesmom “Vožnja”, prati ih preko “Gračanice” do nenadmašnih stihova “bilo je to u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu” i ostavlja ih na pragu prvih ljubavi uz “čuj, reći ću ti svoju tajnu, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira”.

Maksimovićeva je briljantna, neposredna i mudra. Ona je tako nenametljivo postala dio našeg identiteta kao neka baka iz čitanke koja nas tokom godina savjetuje. Rijetko koga iz naše lektire đaci pamte decenijama kasnije bilo da su doktori ili vodoinstalateri. Zato i jeste ključno da im ta baka u trećem razredu gimnazije kaže u zbirci “Tražim pomilovanje”:

“Za svakoga koji izlazi iz reda

svakodnevna,

naviknuta,

koji opčinjen luta

nekud van druma drevna.”

Zato i jeste strašno da Komisija za vaspitanje i obrazovanje maturantima u današnjem svetu nesigurnosti u kojima su stihove zamenili pikseli skloni:

Tražim pomilovanje

za sebra

što niče i umire kao trava

u zaborav iz zaborava,

za trideset kučica njegovog krompira,

za usukano kukuruza stabaoce,

za dim nad krovom,

za ono gde je, sledeći oče,

pogrešio delom i slovom.

Zato je možda divno u svemu ovome što je Desanka Maksimović, vječita vragolanka, uspjela da se vrati na naslovne strane. Da nas podsjeti zašto je pamtimo, da nas podsjeti zašto je važna. Da kaže – znate, ako vas tu bolim, možda je vrijeme da pogledate pažljivo tu ranu, da se podsjetite da možete biti rodoljub, a različit. Da možete biti žena akademik koja se obraća sebru, da možete biti borac za prava žena neumoljivo godinama, da možete pisati najljepšu poeziju za djecu a da svoju niste rodili. Napokon – da možete bez dana poznanstva tako upoznati djecu Srbije da kažu “a, ne. Desanku ne damo”, jer ta djeca postaju odrasli kada uče, kada spuste telefone prepune aplikacija i pročitaju posljednji stih pjesme koju ne mogu razumjeti djeca, koji ih uči šta donosi zrelost odrastanja. Hvala na tome, Desanka. Zauvijek, piše Blic.

“Tražim pomilovanje, dragi care,

za one koji su od mladosti rane

privolele se carstu poezije,

koji trepere vazdan kao breze,

i mesečinom se zanose kao barka,

za Jefimije

za svete Tereze,

za svaku Safo

za Jovanku od Arka,

za sve zanete i nedovršene,

i za mene.”