Svi roditelji znaju, jer su i oni nekada bili djeca, da nije moguće (a nije ni zdravo) imati dijete uvek pod svojom kontrolom. I mada je mnogim roditeljima teško da se pomire sa tom činjenicom, to ne znači da su roditelji potpuno nemoćni.

Roditelji moraju da brinu o bezbjednosti djeteta

Tačno je, ne možete uvijek da kontrolišete šta vam dijete radi, ali to ne znači da morate da mu dopustite da radi baš šta god poželi i da ne snosi posljedice zbog kršenja pravila. Prije svega kada je u pitanju njihova bezbjednost.

Ako roditelji strahuju da će njihovo dijete da pije, da koristi drogu ili se upusti u neke opasne i nezakonite radnje, moraju da se potrude i preduzmu sve što je u njihovoj moći da ih zaštite. Važno je problem otkriti u začetku i preduzeti sve potrebne mjere, ako je potrebno zatražiti i stručnu pomoć u odvikavanju ili uvesti djetetu ograničenje u pogledu izlazaka.

Ako dijete počne da se zabavlja sa nekim prije nego što je dovoljno zrelo za takvu vrstu veza, ili izlazi sa nekim ko je prestar za njega, roditelji bi trebalo da istraže da li neki drugi roditelj, koga poznaju, ima uvid šta se dešava. Takođe, preporuka je i da djeci dozvolite da svoje prijatelje ili simpatiju dovedu kući.

Ukoliko otkriju, na primjer, da im dijete noću izlazi iz kuće i učestvuje u vrlo rizičnim, možda i kriminalnim aktivnostima, nije na odmet obratiti se i lokalnoj policijskoj upravi, ali i da djetetu kažu da će to da učine, kao i da će da preduzmu sve što je potrebno da ga zaštitite od takvog nebezbijdnog ponašanja.

Izbori vašeg djeteta

Samo zato što dijete kada je van kuće donosi odluke sa kojima se roditelj ne slaže, ne znači da da ima pravo da se tako ponaša i u kući. Roditelji imaju pravo da postave pravila ponašanja i da kontrolišu djecu. Zato je potrebno da budu jasni i direktni u vezi njihovog poštovanja.

Takođe, trebalo bi da imaju na umu da ta pravila ipak imaju uticaja na izbore koje će dijete donositi kada je daleko od roditelja. To je ono poznato „kućno vaspitanje“. Tako da ukoliko roditelji žele da se njihovo dijete lijepo ponaša i van kuće, najbolje je da se usredsrede na one izbore koje žele da promjene kod djece i povežu ih sa pravilim koja važe u kući.

Ne sviđaju vam se prijatelji vašeg djeteta

Često se dešava da se roditeljima ne dopadaju drugari sa kojima se njihovo dijete druži. Kada sa djetetom raspravljaju o očekivanjima ili pravilima, ne bi trebalo da insistiraju na raspravi o izboru drugara. Morali bi da imaju u vidu da kada pokušaju da natjeraju dijete da se ne druži sa nekim drugarom ili drugaricom, krajnji rezultat će uglavnom biti da će još više produbiti ta prijateljstva. To je bitka koju sigurno neće dobiti.

Ista pravila ne važe u svim kućama

Neki roditelji, recimo, imaju pravilo da dijete posle određenog vremena nema pristup video-igrama, ali kada dijete ode kod drugara sazna da u njihovim kućama takva pravila ne postoje.

Roditelji ne moraju da mijenjaju svoja pravila, ali trebalo bi otvoreno da razgovaraju sa djecom o tome. Jer kada imaju otvorene komunikacijske linije sa djecom, podstiču dijalog koji može pomoći i detetu i roditeljima da nešto nauče.

Rješenje može biti i to da ne dozvolite djetetu da ide kod tih prijatelja u kuću, već da oni dođu kod njih, pa da poslije toga porazgovarate sa djetetom kako im je druženje izgledalo kod kuće u poređenju kada oni odu kod njih.

Zašto mi dijete prkosi?

Roditelji se često pitaju kako je moguće da se njihovo dijete toliko drugačije ponaša van kuće. Morali bi da imaju na umu da biti tinejdžer znači probati nove stvari i da se često zapravo više radi o tome da djeca žele nešto da probaju nego da prkose roditeljima.

Ako otkriju da se dijete nije ponašalo u skladu sa očekivanjima ne bi trebalo da im održe „lekciju“, već da razgovaraju sa njima zašto su to učinili i analiziaju njihove izbore.

Roditelj treba da bude trener

Primarna uloga roditelja je u stvari uloga trenera. Roditelj je „trener“ koji dijete treba da nauči kako da postane odgovorna i savjesna odrasla osoba. Posao roditelja je da djetetu pokaže, a posao djeteta je da nauči. To roditelj ne može da uradi umjesto djeteta.

Roditelji ne mogu da kontrolišu ponašanje djece van kuće ili kako ona koriste ono što su ih naučili u kući. Jedino mogu da se nadaju da će djeca slijediti ono što su ih naučili. Djeca će griješiti, povrdiće se, ali sva kontrola ovog svijeta to neće moći da spriječi.

Roditelji ne mogu stalno da donose odluke umjesto svoje djece, ali mogu da koriste svoju osnovnu ulogu i nauče dijete kako da ustane kada padne i povrijedi se i nastavi dalje. Ako imaju dobru komunikaciju sa svojom djecom naučiće ih da analiziraju svoje izbore i uoče posljedice do kojih oni vode.